Turistički kompas
Jasan pravac razvoja turističke ponude, destinacije ili projekta kroz analizu i konkretan plan.
Marko Radić
Stručnjak iz oblasti turizma
Zovem se Marko Radić, diplomirani sam ekonomista iz oblasti marketinga, a turizam živim više od decenije, direktno radeći u sektoru. Poslovni i privatni put me vodio od Trebinja do Banjaluke, a u međuvremenu sam obišao skoro svaku tačku Bosne i Hercegovine.
Iskustvo sa terena, spojeno sa strateškim razmišljanjem i praktičnim stručnim znanjem, danas koristim da pomognem drugima da svoje turističke projekte podignu na viši nivo. Kroz rad sa destinacijama, smještajima i agro-turističkim gazdinstvima donosim realan pristup koji spaja razvoj proizvoda, marketing i održivost.
Usluge
Nudim stručne usluge iz oblasti turizma, razvoja destinacija, promocije, sadržaja i strateškog planiranja. Svaka usluga je osmišljena tako da pomogne klijentima da jasnije definišu svoju ponudu, unaprijede tržišnu poziciju i ostvare veći efekat u komunikaciji sa gostima, partnerima i institucijama.
Plan rasta destinacije
Strateški okvir za razvoj turizma, promociju i dugoročno jačanje tržišne pozicije destinacije.
AgroStart paket
Razvoj autentične agro i ruralne turističke ponude za seoska domaćinstva i mala imanja.
Turistički sadržaj koji prodaje
Tekstovi i komunikacijski materijali koji prenose vrijednost ponude i privlače goste.
Turistički audit
Brza procjena digitalne prisutnosti, komunikacije i komercijalne spremnosti turističke ponude.
Radionice i prezentacije
Edukacija i praktične smjernice za razvoj, promociju i tržišnu vrijednost ruralnog turizma.
Konsultacije 1 na 1
Direktan razgovor i konkretne smjernice za razvoj ponude, projekta ili promotivne strategije.
Usluge javnih nastupa
Moderiranje panela i događaja, te učešće na konferencijama iz oblasti turizma.
Mjesečna podrška
Kontinuirana pomoć u razvoju, promociji i komunikaciji u oblasti turizma.
Blog
Najnovije priče, savjeti i uvidi o destinacijama, sporijem putovanju i turizmu koji ostavlja pozitivan trag.
Razvoj turizma i lokalne priče
Derventa - grad koji je čekao da ga primijetimo
Nikada ranije nisam bio u Derventi. Priznajem, ništa me posebno nije ni vuklo. Ali u posljednjih godinu dana počeo sam primjećivati nešto što bih nazvao nevidljivim pozivom. Slika, pa video, pa još jedna fotografija, i sve je odreda sugerisalo da se tamo nešto dešava što vrijedi vidjeti. Kada nekome kažete da idete „turistički“ u Derventu, dočekaće vas blagim čuđenjem, a taj neko, po pravilu, uopšte ne zna kako grad danas izgleda. Odlučili smo da provjerimo sami. Jedan od kružnih tokova Iz Banjaluke put traje oko sat vremena. Na samom ulazu u grad dočekuje vas lijep, tematski uređen kružni tok, i ne samo taj jedan, gotovo svi u gradu su osmišljeni na interesantan način, tas na vagi, makaze... sugestije na tekstilnu industriju, jer je Derventa prevashodno industrijsko mjesto. Usput sam primijetio i uređeno dječije igralište, znak da se o urbanom prostoru razmišlja sa više dimenzija, ne samo turističke. Podsjećam sebe na nešto u šta duboko vjerujem. Da bi grad bio atraktivan za turiste on mora biti dobro mjesto za život lokalnom stanovništvu. Parkirali smo blizu glavnog šetališta. Vikendom je parking besplatan, inače dnevna karta košta 2 KM. Zanimljivo, tu je i punjač za električna vozila, detalj koji odaje da grad prati trendove. Primjećujemo lijep mural na obližnjoj zgradi. Mural na zgradi Poslije doručka krenuli smo u šetnju glavnim trgom. Iako je bilo već 11 sati prijepodne, grad je djelovao gotovo pust, tek poneki prolaznik. Ulice čiste, kante za otpad uredne. Stiče se utisak da se o tome posebno vodi računa. Trg pravoslavlja Detalji sa glavnog trga Kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodice zastali smo kod postavljenog terena za šah na otvorenom. Prišao nam je jedan penzioner, pitao odakle smo. Rekao sam mu da je supruga iz Banjaluke, ja iz Hercegovine. Odmah je pomenuo da u Derventi ima dosta Hercegovaca, i naveo poznato prezime: Nožica. Šahovsko polje Nastavili smo dalje i, periferno, primijetili prodavnicu Posavske kuće. Ideja koja je, po ugledu na dobru praksu Hercegovačke kuće u Trebinju, zaživjela u više krajeva i regija. Prošli smo pored Katoličke katedrale Svetog Juraja i Ali-agine džamije. Tu je i fontana, klupe, i na par mjesta estetski lijepo uklopljene ljuljaške. Nije neuobičajeno za naše krajeve da se na tako maloj udaljenosti nalaze bogomolje sve tri konfesije, a Derventa je jedan od tih gradova. To dovoljno govori o multikulturalnom bogatstvu, povezanosti naroda, i, nažalost, apsurdima vremena i narativa u kojem živimo. Fontana i Ali-agina džamija Fontana i pogled na Gradsku kuću Na rubovima trga, po građevinskom materijalu, vidi se da uređenje još traje. Tu su i Zavičajni muzej i Gradska kuća. Cijeli ambijent djeluje evropski. Malo dalje, kod Centra za kulturu, cijela jedna porodica se fotografisala pored telefonske govornice. I mi smo. Odlučili smo da je za jutro dovoljno i krenuli dalje. Obišli smo vidikovac iznad grada, lijepo uređenu i osmišljenu lokaciju. Izletište Patkovača U međuvremenu smo stigli do izletišta Patkovača. Lijep prilaz, uređeno izletište i kupalište na rijeci Ukrini. Bilo je ljudi. Upoznali smo jednu porodicu, a razgovor je pokrenulo, pomalo simbolično, isto ime njihovog i našeg djeteta. Malo smo se osvježili i krenuli dalje. Na pameti su mi bile detlačke ambarine i kalenderovački sir. Poznanici su me upozorili da ću sir teško naći van sela i bili su u pravu. Prošao sam kroz Kalenderovac, ali nisam sreo nikoga koga bih mogao pitati, a kamoli od koga kupiti. Manastir Donja Bišnja i Ambarine Svratili smo u Manastir Donja Bišnja. Nikoga nismo zatekli, bili smo sami. Proveli smo tamo neko vrijeme i krenuli dalje, prema Detlaku i Ambarinama. Stigli smo do manastirske crkve Svetog proroka Ilije, ali nisam znao kako dalje do samih ambarina. Ovo je mjesto gdje moram staviti primjedbu: informisanost o lokalitetima i turistička signalizacija moraju biti na znatno višem nivou. Lokaliteti jednostavno nisu obilježeni, niti na licu mjesta nude bilo kakve dodatne informacije posjetiocu. Srećom, u dvorištu crkve zatekli smo ljubaznu gospođu koja nam je dala sve potrebne smjernice. Ispostavilo se da je riječ o rođenoj sestri igumanije. Svratili smo u crkvu, a zatim kroz dvorište krenuli ka ambarinama. Mala kapija vodi u nepoznato - put od drvenih staza i stepenica spušta vas u šumarak, u ovo doba godine nije čišćen, ali sasvim je prohodan. Manastirska crkva Svetog proroka Ilije Detlačke ambarine Ambarine su fenomen i vjerovatno jedan od najmističnijih lokaliteta koje sam do sada vidio kod nas. Riječ je o 23 rupe, duboke i do tri metra, uklesane u kamenu, za koje se pretpostavlja da su nekada služile za skladištenje hrane. Priča kaže da su u tim rupama pronađeni i fosili koji potvrđuju da se tu, u davnoj prošlosti, prostiralo Panonsko more. Kada smo završili obilazak, bilo je već kasno veče. Umorni, ali zadovoljni, dogovorili smo se da ćemo se vrlo brzo vratiti, jer ima toga još da se obiđe. Derventa, na primjer, ima i dvije vinarije, a poznata je i po vašaru koji se, još od 1851. godine, održava krajem avgusta. Detalj iz grada – voz Ćiro Šta na kraju reći o Derventi? Apsolutno vrijedna pažnje i posjete. Jedan od argumenata ide i u prilog geografije, jer je granica sa EU udaljena svega dvadesetak kilometara. Dobio sam u međuvremenu i informaciju da grad uskoro dobija luksuzan hotel sa konferencijskim i spa sadržajima, što, uz trend uređenja urbanog jezgra i sve prisutnije investicije, ide u prilog tezi da će Derventa polako, ali sigurno, postati zanimljiva sve većem broju turista.
5 min čitanja
Pročitaj višeKomentari i stavovi
Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca. Izvor rijeke Plive Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome. Gužva na otokama Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak. Konoba kod Dragane Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice. Vodopadi i „kompenzacija“ Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu. Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini. Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige. Krava kao atrakcija Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija. Raj na vodi Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna. Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“. Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
4 min čitanja
Pročitaj višeKomentari i stavovi
Mala studija slučaja – autentično
Na Zelenoj pijaci u Trebinju piše “bijeli luk” pored onoga što je oduvijek bio saransak ili česan. Zelena pijaca je odavno sinonim za susret, mjesto lokalne ponude i tražnje, razgovora i komentara. Već dugo ljudi kao pod obavezom tu svraćaju i kupuju domaće proizvode. Trebinjske ili one, malo dalje, komšijske. Zašto bijeli luk, a ne saransak? Vjerovatno zato da ne bi morali objašnjavati kupcu, da ne bi morali ponavljati istu priču desetom mušteriji, da ne bi gubili vrijeme na riječ koju pola ljudi ne zna. Nazoveš ga onako kako ga kupac zove. Prodaješ brže. Ali svaki put kad zamijenimo lokalni naziv onim univerzalnim, izgubimo nešto što se poslije teško vraća. Saransak nosi mjesto, jezik i generacije koje su ga tako zvale. Bijeli luk je isti proizvod, naravno, ali bez lokalne adrese. Kad prodaš saransak prodao si lokalni proizvod, autentičnog naziva. Dobio si iskustvo i novo znanje. Kad prodaš bijeli luk, prodao si, odnosno kupio bijeli luk koji imaš i na svojoj pijaci. Sarasak ima adresu, bijeli luk je nema. Turizam živi od te adrese. Od onoga što se ne može kupiti na drugoj pijaci, u drugom gradu, barem ne pod tim imenom. I ne sa istom vrijednosti. A, kada izbrišemo riječ, izbrišemo i dio te vrijednosti. Ne govorim o nostalgiji. Govorim o resursu koji nestaje isto tako brzo kao i svaki drugi kad ga niko ne štiti ili ne koristi.
2 min čitanja
Pročitaj višeKomentari i stavovi
Turistički proizvod kojeg nema u brošurama
U turizmu često govorimo o investicijama, hotelima, smještajnim kapacitetima, atrakcijama i statistici. Mjerimo dolaske, mjerimo noćenja i prihode. Međutim, ništa od toga gost ne ponese u rancu uspomena kada krene kući. Krenimo od sebe. Šta nas čini srećnim kada putujemo? Siguran sam da je većina odgovora kod ljudi slična. Želimo da putovanje protiče bez stresa. Da nema nepotrebnih komplikacija. Da se osjećamo dobrodošlo, sigurno i opušteno. Upravo zato turističko iskustvo počinje mnogo prije dolaska u smještaj. Ne počinje ni na putu, aerodromu, ili, posebno aktuelno kod nas, na graničnom prelazu, iako gužve na graničnim prelazima tokom turističke sezone predstavljaju jednu od najozbiljnijih prepreka razvoju konkurentskog turizma u regionu. Kada putnik sate provede u koloni na suncu ili zatvoren u autobusu, teško je očekivati da će svoje iskustvo ocijeniti kao prijatno. Vrijeme koje je namijenio odmoru pretvara se u test strpljenja, a prvi utisak o putovanju postaje frustracija. Posebno je osjetljivo pitanje turističkih autobusa, gdje se nerijetko događa da je sama vožnja do destinacije kraća od čekanja na granici. Takva iskustva ostavljaju trag i često poništavaju veliki dio napora uloženog u promociju ili razvoj turističke ponude, a tek koliki trag ostavlja na uložen trud od strane agencije. E, tu kreće turizam osjećaja, jer turista ne razdvaja svoje iskustvo na sektore i nadležnosti. Njega ne zanima da li je za gužvu odgovorna granična policija, putna infrastruktura, turistička agencija ili neko četvrti. On pamti samo kako se osjećao u tome trenutku. Ako putujemo avionom, srećni smo kada nema prevelikih gužvi, kada brzo završimo čekiranje i kada je let siguran i udoban. Kada stignemo u smještaj, želimo da nas dočeka ljubazan domaćin, da je soba čista, da nema buke i da sve izgleda onako kako je predstavljeno prilikom rezervacije. Važan nam je osmijeh recepcionera i dobra kafa. Važno nam je da taksi stigne na vrijeme i da se osjećamo sigurno dok šetamo gradom. U jednom od svojih ranijih tekstova napisao sam da destinaciju treba posmatrati kao vlastiti dom, a turista kao gosta koji nam dolazi u kuću. Kada nam dolaze prijatelji ili rodbina, ne pokazujemo im namještaj. Trudimo se da se osjećaju prijatno, dobrodošlo i opušteno. Isto bi trebalo da važi i za destinacije. Turista želi osjetiti atmosferu mjesta, upoznati ljude, probati lokalnu hranu, prošetati ulicama i makar na nekoliko dana postati dio lokalne svakodnevice. Personalizovan pristup gostu je turistički proizvod Turističko iskustvo počinje mnogo prije nego što turista lično dođe. Mi ne znamo kada se neko uhvatio u razmišljanju – idem tamo! Kada smo ga tačno pozvali, ko ga je pozvao i koliko puta smo pozivali do prelomnog trenutka. Zbog toga, poziv prema turistima počinje načinom na koji su nam uređene ulice u gradovima, počinje čistoćom šetališta, cvijećem, sigurnošću koju mu obećavamo. Počinje načinom kako odlaženo otpad, počinje načinom i odnosom prema prirodi. Počinje kulturom ophođenja. Uslugom i ponudom koju je istražio. Kada dođe, gost veoma brzo osjeti da li je negdje dobrodošao. Osjeti konobara, recepcionera, taksistu, trgovca, vodiča, baku na pijaci, radnika u mjenjačnici i slučajnog prolaznika kojeg je zamolio za informaciju. Reputacija destinacije se gradi upravo u tim susretima. Zbog toga vjerujem da budućnost turizma neće pripadati destinacijama koje imaju najviše atrakcija, već onima koje budu najbolje razumjele ljude. Onima koji nauče upravljati osjećanjima gostiju. Onima koji budu radili na emociji. I baš zbog toga, personalizovan pristup gostu se nikako ne treba gledati kao dodatna vrijednost turističkog proizvoda, jer on sam po sebi jeste turistički proizvod.
3 min čitanja
Pročitaj višeKomentari i stavovi
Destinacija kao dom
Zamislimo turističku destinaciju kao vlastiti dom, a turistu kao gosta koji nam u tu kuću donosi darove: svoj novac, vrijeme, povjerenje i preporuku drugima. Često smo skloni banalizovati riječ “turista”, smatrajući da je to neko ko usput dolazi da “prespava” i “nešto obiđe”. Međutim, moderni putnik traži mnogo više od pukog obilaska i želi znati gdje spavamo, šta jedemo, gdje izlazimo, kakva su nam dvorišta, ulice i obale rijeka. Želi probati našu hranu, prošetati našim stazama i upoznati naše ljude. Ukratko, želi postati dio naše svakodnevice na nekoliko dana i spreman je da to pošteno plati. Čak i prema slobodnoj procjeni, prosječan turista u našoj destinaciji dnevno ostavi 100 eura. Taj iznos se vrlo brzo i lako rasporedi kroz lokalnu ekonomiju, od noćenja s doručkom, preko jutarnje kafe i ručka u restoranu, pa sve do taksija ili rentanja auta, natočenog goriva, kupljenih suvenira, domaćih proizvoda i sl. A kako se ponašamo kada očekujemo goste u vlastitoj kući? Ne ostavljamo prljave čarape nasred sobe, ne gomilamo kese smeća iza vrata i sigurno ne bacamo stari dušek u dvorište. Pospremimo, provjetrimo, obrišemo prašinu, a nerijetko kupimo i cvijeće za sto. Tim činom pokazujemo poštovanje i prema sebi i prema onome ko nam dolazi. Zašto bi onda bilo drugačije sa našom destinacijom? Zašto nam je prihvatljivo da su kontejneri prepuni, da se plastika i smeće talože kraj rijeka i jezera, tik uz puteve kojima prolaze turisti, ali i naša djeca svaki dan? Ako brižno čuvamo svoj dnevni boravak, zašto nam obala rijeke služi kao deponija? Ako bismo sklonili stvari po kući da ih gost ne preskače, kako onda možemo mirne savjesti ostaviti smeće na obalu i naivno očekivati da to niko neće primijetiti? Statistike i globalni trendovi ne praštaju nemar. Prema podacima relevantnih turističkih platformi i organizacija, više od 70% današnjih putnika pri odabiru destinacije direktno uzima u obzir ekološku osviještenost i čistoću. Loša recenzija zbog divlje deponije na putu do vidikovca, ili fotografija smeća na društvenim mrežama, u trenu briše desetine dobrih ocjena. Turista koji se spotakne o naš nemar, rijetko se vraća. Da bismo ovo promijenili, moramo shvatiti da turizam nije posao samo turističkih radnika, komunalnog preduzeća ili lokalnih ugostitelja, on je odraz cijelog društva. Promjena zahtijeva konkretne korake, od prestanka posmatranja javnog dobra kao nečega “tuđeg”, i shvatanja da su obale rijeka, šume i ulice naše dvorište, preko nadležnih službi koje moraju osigurati adekvatnu infrastrukturu, jer je neophodna, i često je upravo ona problem koji nadograđuje nesavjesnost pojedinca, do nulte tolerancije prema onima koji uništavaju, bilo kroz građanske inicijative upozoravanja ili strožu primjenu zakonskih kazni. Destinacija je ogledalo naše kulture življenja. Onoliko koliko je nama stalo do mjesta u kojem živimo, toliko će sutra biti važno i našem gostu. Čistoća, red i briga o okolini moraju biti minimum našeg ličnog i kolektivnog samopoštovanja.
3 min čitanja
Pročitaj višeKomentari i stavovi
Buđenje ranog turizma
Proljeće je godišnje doba koje unosi novu energiju u ljude, u prirodu, pa i u ideju putovanja. Dani postaju duži, sunce toplije, a boje livada i drveća življe. Sve oko nas procvjeta, pa nije ni čudo što upravo sada počinjemo razmišljati o izletima, šetnjama, biciklima, planinarskim stazama i malim vikend putovanjima. Nakon zimskog mirovanja, slobodno vrijeme ponovo dobija smisao u pokretu i boravku na otvorenom. “ Putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu”. Seneka Manjača/Milena Erceg Visoravan Morine/Miljan Rogan U ovom periodu, domaći turizam počinje da cvjeta zajedno sa vegetacijom. Skijališta polako utihnu, ali se zato bude planinarske, biciklističke i pješačke staze, obale rijeka i jezera, izvori i parkovi prirode, sve od Orjena pa do Une. Kampovi i izletišta širom zemlje postaju središta aktivnosti i uživanja u prirodi, najavljujući sezonu koja slijedi. Park prirode Orjen/Herz Adventures Polje lavande u Ljubinju/Radovan Dangubić Ono što domaći turizam čini posebnim jeste njegova autentičnost. Domaći putnici nemaju šta čekati “glavnu sezonu”, naprotiv, oni su prvi vijesnici turizma, baš kao što su visibabe vijesnici proljeća. Upravo ova dešavanja i aktivnosti po našim ruralnim područjima, jezerima i planinama stvaraju temelje razvoja turističkih proizvoda u manjim zajednicama, iako to sporo ide, iako još nismo svjesni te činjenice ili prosto zanemarujemo koliko blago imamo na dohvat ruke. Da li je za nekoga iz Trebinja zaista daleko otići do jezera Alagovac u Nevesinju? Ili za Banjalučane obići izvore Plive? Ove mini avanture ne zahtijevaju ništa osim volje i malo vremena. Ipak, s rastom interesovanja dolazi i odgovornost. Ako volimo prirodu, pokažimo to djelima. Hajde da destinacije ostavljamo čistim, da za sobom ne ostavljamo plastiku, papir ni opuške. Hajde da stvaramo naviku poštovanja prema prostoru koji nas hrani i smiruje. Kome zapravo ostavljamo smeće ako ne sebi? Svaki opušak bačen kroz prozor automobila, svako nepokupljeno smeće nakon izleta i neispražnjen kontejner govori o našem odnosu prema mjestu u kojem živimo. Zašto bi nekome dali priliku da nas cijeni po bačenom smeću pored puta? Možemo bolje od toga. Dovoljno je malo više savjesti i kolektivne odgovornosti. Možda djeluje kao ironija, ali dok se svijet ubrzano mijenja i nesigurnost raste, mi postajemo jedna od sigurnijih i ugodnijih destinacija. Gdje još možete za sat vremena stići iz centra grada do guste šume? Gdje možete zahvatiti rukom i popiti vodu s izvora, ili dremnuti na klupi bez straha? Držati privatne stvari na stolu dok pijete kafu? Da, možda nemamo savršen javni prevoz, možda taksista računa u eurima, ali ćete skoro svuda naići na iskren osmijeh i spremnost da vam pomognu da stignete na vrijeme i u pravom trenutku do bilo koje atrakcije ili lokacije. Upravo je ta toplina i osjećaj sigurnosti jedan od važnijih razloga i motiva koji godinama privlači goste i stvara vrijednost veću od očekivane. Bez obzira na narativ s kojim se evo i 35 godina kasnije borimo. Možda je vrijeme da i mi sami od sebe počnemo očekivati više i da cijenimo ono što imamo, njegujemo prirodu i s ponosom budemo turisti u vlastitoj zemlji.
3 min čitanja
Pročitaj više