Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca.
Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome.
Gužva na otokama
Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak.
Konoba kod Dragane
Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice.
Vodopadi i „kompenzacija“
Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu.
Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini.
Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige.
Krava kao atrakcija
Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija.
Raj na vodi
Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna.
Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“.
Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
Slični blogovi
Baku - evropskiji nego što mislite
Baku je čist, zelen i miran grad, i to je prvo što primijetite. U Azerbejdžan sam otišao zbog Uzakrota samita, a grad sam upoznao pješke: 50.000 koraka od obale Kaspijskog mora i centra do zidina Starog grada. Fontana sa maslačcima Primorski bulevar (Baku Boulevard) je ogroman park uz samu obalu, pun dječjih igrališta, kafića i hlada. Godine 2024. dobio je Large Urban Park Award, međunarodno priznanje organizacije World Urban Parks za velike gradske parkove. Odmah uz njega je Stari grad, Ičerišeher sa Djevojačkom kulom i Palatom širvanšaha, od 2000. je na UNESCO listi svjetske baštine. Štand sa šipkom u Starom gradu Džamija iz 11. vijeka Ali da bi se Baku razumio, treba se vratiti malo unazad. Nafta, Nobelovi i prva republika Moderni Baku izrastao je iz nafte. Krajem 19. vijeka u grad su došli braća Robert i Ludvig Nobel, osnovali kompaniju Branobel i uveli naftovode i prve tankere. Oko 1900. godine naftna polja oko Bakua davala su otprilike polovinu svjetske nafte. Dio tog bogatstva, preko udjela Alfreda Nobela, završio je i u fondu iz kojeg se danas dodjeljuju Nobelove nagrade. Malo ko zna da je Azerbejdžan imao republiku prije mnogih evropskih demokratija. Azerbejdžanska Demokratska Republika proglašena je 28. maja 1918. kao prva sekularna parlamentarna republika u muslimanskom svijetu. Žene su dobile pravo glasa, ranije nego u SAD-u, Francuskoj ili Italiji. Ulaz na Ekonomski fakultet Kamena kuća sa balkonom Republika je trajala svega 23 mjeseca. U aprilu 1920. ušla je Crvena armija i Azerbejdžan je postao dio Sovjetskog Saveza. Nezavisnost je obnovljena 1991., a današnja država sebe vidi kao nasljednicu one iz 1918. Između Turske i Rusije Azerbejdžan je okrenut Turskoj, ali ne okreće leđa Rusiji. Taj balans osjeti se svuda. Sa Turskom je veza bratska. Odnosi se opisuju sloganom „jedna nacija, dvije države“, a mnogo mladih Azerbejdžanaca studira u Turskoj. Azerbejdžanski jezik pripada istoj, oguskoj grani turkijskih jezika kao turski. Po mom sluhu zvuče vrlo slično, i Azerbejdžanci i Turci se bez problema sporazumijevaju. Nizami trg i ulica Sa Rusijom je veza starija i drugačija. Gotovo dva vijeka u sastavu Ruske imperije i Sovjetskog Saveza ostavila su ruski jezik kao drugi jezik grada. Engleski im nije jača strana, ali sporazumjeti se možete, a ruskim i turskim gotovo svi. Niko vam to ne objašnjava, ali se vidi: Baku stoji na raskršću i vodi računa da ne zavisi ni od koga. Jaka država, oslonjena na naftu i gas, koja djeluje prilično nezavisno. Koliko sam uspio vidjeti i pročitati, Evropska unija ih pretjerano ni ne zanima. Grad u kojem je sve na svom mjestu U Bakuu se vidi da neko misli o gradu. Zelenih površina ima mnogo, i svaka je uređena i smislena, ne ostatak prostora između zgrada. Na bulevaru se krije i jedno iznenađenje: Mala Venecija. Ideja je potekla od Ališa Lemberanskog, sovjetskog gradonačelnika Bakua, koji se vratio iz Venecije toliko oduševljen da je odlučio napraviti njenu malu verziju uz Kaspijsko more. Kanali i mostovi izgrađeni su 1950-ih i 1960-ih, a danas se kroz njih plovi gondolama, između ostrvaca sa restoranima. Nije Venecija, i ne pokušava da bude, ali je simpatičan predah u šetnji, naročito uveče kad se upale svjetla. Mala Venecija Nizami ulica i trg Iz gotovo svakog ugla grada vidi se ogromna državna zastava. Na Trgu državne zastave vijori se sa jarbola visokog oko 201 metar, a zastava dimenzija 40 sa 80 metara upisana je u Ginisovu knjigu rekorda kao najveća zastava koja se vijori na svijetu. Postaje orijentir: gdje god da se izgubite, zastava vam kaže gdje je more. Mješavina tradicionalnog i urbanog vidljiva je i u arhitekturi, ali ništa nije rogobatno. Naišli smo na džamiju, jermensku i rusku crkvu, a sve su lijepo utopljene u sredinu i ambijent, bez prenaglašavanja. Sitnice govore najviše: korpe za otpatke na svakom ćošku na dosta mjesta male kućice za mačke, sa vodom i hranom zatvoreni prostori bez dima; zakon o ograničenju pušenja na javnim mjestima na snazi je od 2018. dobar dio grada pod kamerama Motiv iz grada Ruska crkva Svetog arhangela Mihaila Kamere imaju i svoju drugu stranu. Mladi sjede po parku i na obali, telefoni i torbice stoje pored njih, i niko se ne osvrće. Tada shvatite čemu služe. Na ulicama dominiraju automobili sa azijskog tržišta, mnogo luksuznih vozila i SUV-ova. Sve skupa odiše utiskom da je Baku dobro mjesto za život. Ljudi su posebna priča Ljudi u Bakuu su urbani, i nisam primijetio razliku između njih i ljudi u drugim evropskim gradovima. Naprotiv, evropskiji su od mnogih koji tu etiketu nose sa Zapada. Nisu navalentni. Opušteni su, puste vas da priđete, pogledate, pitate, bez ikakvih očekivanja. A u kafićima i restoranima su znatiželjni, pitaju odakle ste i šta radite u Bakuu. Gastronomija, Araz Terrace Restaurant Fontana sa labudovima Omladina je urbana, a hrana je fenomenalna. Sve u svemu: mirno, nenapeto, sigurno, jako čisto i zeleno. Zašto Baku, i zašto sada Baku je bliži nego što mislimo. Od 1. avgusta 2026. do 1. avgusta 2027. državljani BiH mogu turistički putovati u Azerbejdžan bez vize, do tri ulaska i do 30 dana po posjeti. Državljanima Azerbejdžana za BiH viza ni ranije nije trebala. Na Uzakrota samitu to se osjetilo: veliki broj azerbejdžanskih agencija interesovao se za saradnju sa našim regionom. Najrealnija opcija za kombinovane ture je direktan let do Beograda, dok je transfer preko Istanbula za Sarajevo skuplji i manje praktičan. Bez vize: letovi Baku – Beograd i Baku – Istanbul – Sarajevo Baku ove jeseni ima i fudbalski razlog za posjetu. Sabah, klub osnovan tek 2017., prošle sezone je osvojio duplu krunu i prekinuo dominaciju Karabaha. Ove godine prvi put igra ligašku fazu Lige šampiona, kao najmlađi klub u istoriji takmičenja koji je stigao do te faze. Na Olimpijskom stadionu u Bakuu dočekuje Barselonu, Borusiju Dortmund, Napoli i Slaviju iz Praga. Za agencije koje prave pakete, to je gotov povod za putovanje. Zato vrijedi otići. Ne kao na egzotičnu destinaciju, nego kao u grad koji nam je kulturno bliži nego što izgleda, a u mnogo čemu korak ispred.
Derventa - grad koji je čekao da ga primijetimo
Nikada ranije nisam bio u Derventi. Priznajem, ništa me posebno nije ni vuklo. Ali u posljednjih godinu dana počeo sam primjećivati nešto što bih nazvao nevidljivim pozivom. Slika, pa video, pa još jedna fotografija, i sve je odreda sugerisalo da se tamo nešto dešava što vrijedi vidjeti. Kada nekome kažete da idete „turistički“ u Derventu, dočekaće vas blagim čuđenjem, a taj neko, po pravilu, uopšte ne zna kako grad danas izgleda. Odlučili smo da provjerimo sami. Jedan od kružnih tokova Iz Banjaluke put traje oko sat vremena. Na samom ulazu u grad dočekuje vas lijep, tematski uređen kružni tok, i ne samo taj jedan, gotovo svi u gradu su osmišljeni na interesantan način, tas na vagi, makaze... sugestije na tekstilnu industriju, jer je Derventa prevashodno industrijsko mjesto. Usput sam primijetio i uređeno dječije igralište, znak da se o urbanom prostoru razmišlja sa više dimenzija, ne samo turističke. Podsjećam sebe na nešto u šta duboko vjerujem. Da bi grad bio atraktivan za turiste on mora biti dobro mjesto za život lokalnom stanovništvu. Parkirali smo blizu glavnog šetališta. Vikendom je parking besplatan, inače dnevna karta košta 2 KM. Zanimljivo, tu je i punjač za električna vozila, detalj koji odaje da grad prati trendove. Primjećujemo lijep mural na obližnjoj zgradi. Mural na zgradi Poslije doručka krenuli smo u šetnju glavnim trgom. Iako je bilo već 11 sati prijepodne, grad je djelovao gotovo pust, tek poneki prolaznik. Ulice čiste, kante za otpad uredne. Stiče se utisak da se o tome posebno vodi računa. Trg pravoslavlja Detalji sa glavnog trga Kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodice zastali smo kod postavljenog terena za šah na otvorenom. Prišao nam je jedan penzioner, pitao odakle smo. Rekao sam mu da je supruga iz Banjaluke, ja iz Hercegovine. Odmah je pomenuo da u Derventi ima dosta Hercegovaca, i naveo poznato prezime: Nožica. Šahovsko polje Nastavili smo dalje i, periferno, primijetili prodavnicu Posavske kuće. Ideja koja je, po ugledu na dobru praksu Hercegovačke kuće u Trebinju, zaživjela u više krajeva i regija. Prošli smo pored Katoličke katedrale Svetog Juraja i Ali-agine džamije. Tu je i fontana, klupe, i na par mjesta estetski lijepo uklopljene ljuljaške. Nije neuobičajeno za naše krajeve da se na tako maloj udaljenosti nalaze bogomolje sve tri konfesije, a Derventa je jedan od tih gradova. To dovoljno govori o multikulturalnom bogatstvu, povezanosti naroda, i, nažalost, apsurdima vremena i narativa u kojem živimo. Fontana i Ali-agina džamija Fontana i pogled na Gradsku kuću Na rubovima trga, po građevinskom materijalu, vidi se da uređenje još traje. Tu su i Zavičajni muzej i Gradska kuća. Cijeli ambijent djeluje evropski. Malo dalje, kod Centra za kulturu, cijela jedna porodica se fotografisala pored telefonske govornice. I mi smo. Odlučili smo da je za jutro dovoljno i krenuli dalje. Obišli smo vidikovac iznad grada, lijepo uređenu i osmišljenu lokaciju. Izletište Patkovača U međuvremenu smo stigli do izletišta Patkovača. Lijep prilaz, uređeno izletište i kupalište na rijeci Ukrini. Bilo je ljudi. Upoznali smo jednu porodicu, a razgovor je pokrenulo, pomalo simbolično, isto ime njihovog i našeg djeteta. Malo smo se osvježili i krenuli dalje. Na pameti su mi bile detlačke ambarine i kalenderovački sir. Poznanici su me upozorili da ću sir teško naći van sela i bili su u pravu. Prošao sam kroz Kalenderovac, ali nisam sreo nikoga koga bih mogao pitati, a kamoli od koga kupiti. Manastir Donja Bišnja i Ambarine Svratili smo u Manastir Donja Bišnja. Nikoga nismo zatekli, bili smo sami. Proveli smo tamo neko vrijeme i krenuli dalje, prema Detlaku i Ambarinama. Stigli smo do manastirske crkve Svetog proroka Ilije, ali nisam znao kako dalje do samih ambarina. Ovo je mjesto gdje moram staviti primjedbu: informisanost o lokalitetima i turistička signalizacija moraju biti na znatno višem nivou. Lokaliteti jednostavno nisu obilježeni, niti na licu mjesta nude bilo kakve dodatne informacije posjetiocu. Srećom, u dvorištu crkve zatekli smo ljubaznu gospođu koja nam je dala sve potrebne smjernice. Ispostavilo se da je riječ o rođenoj sestri igumanije. Svratili smo u crkvu, a zatim kroz dvorište krenuli ka ambarinama. Mala kapija vodi u nepoznato - put od drvenih staza i stepenica spušta vas u šumarak, u ovo doba godine nije čišćen, ali sasvim je prohodan. Manastirska crkva Svetog proroka Ilije Detlačke ambarine Ambarine su fenomen i vjerovatno jedan od najmističnijih lokaliteta koje sam do sada vidio kod nas. Riječ je o 23 rupe, duboke i do tri metra, uklesane u kamenu, za koje se pretpostavlja da su nekada služile za skladištenje hrane. Priča kaže da su u tim rupama pronađeni i fosili koji potvrđuju da se tu, u davnoj prošlosti, prostiralo Panonsko more. Kada smo završili obilazak, bilo je već kasno veče. Umorni, ali zadovoljni, dogovorili smo se da ćemo se vrlo brzo vratiti, jer ima toga još da se obiđe. Derventa, na primjer, ima i dvije vinarije, a poznata je i po vašaru koji se, još od 1851. godine, održava krajem avgusta. Detalj iz grada – voz Ćiro Šta na kraju reći o Derventi? Apsolutno vrijedna pažnje i posjete. Jedan od argumenata ide i u prilog geografije, jer je granica sa EU udaljena svega dvadesetak kilometara. Dobio sam u međuvremenu i informaciju da grad uskoro dobija luksuzan hotel sa konferencijskim i spa sadržajima, što, uz trend uređenja urbanog jezgra i sve prisutnije investicije, ide u prilog tezi da će Derventa polako, ali sigurno, postati zanimljiva sve većem broju turista.
Mala studija slučaja – autentično
Na Zelenoj pijaci u Trebinju piše “bijeli luk” pored onoga što je oduvijek bio saransak ili česan. Zelena pijaca je odavno sinonim za susret, mjesto lokalne ponude i tražnje, razgovora i komentara. Već dugo ljudi kao pod obavezom tu svraćaju i kupuju domaće proizvode. Trebinjske ili one, malo dalje, komšijske. Zašto bijeli luk, a ne saransak? Vjerovatno zato da ne bi morali objašnjavati kupcu, da ne bi morali ponavljati istu priču desetom mušteriji, da ne bi gubili vrijeme na riječ koju pola ljudi ne zna. Nazoveš ga onako kako ga kupac zove. Prodaješ brže. Ali svaki put kad zamijenimo lokalni naziv onim univerzalnim, izgubimo nešto što se poslije teško vraća. Saransak nosi mjesto, jezik i generacije koje su ga tako zvale. Bijeli luk je isti proizvod, naravno, ali bez lokalne adrese. Kad prodaš saransak prodao si lokalni proizvod, autentičnog naziva. Dobio si iskustvo i novo znanje. Kad prodaš bijeli luk, prodao si, odnosno kupio bijeli luk koji imaš i na svojoj pijaci. Sarasak ima adresu, bijeli luk je nema. Turizam živi od te adrese. Od onoga što se ne može kupiti na drugoj pijaci, u drugom gradu, barem ne pod tim imenom. I ne sa istom vrijednosti. A, kada izbrišemo riječ, izbrišemo i dio te vrijednosti. Ne govorim o nostalgiji. Govorim o resursu koji nestaje isto tako brzo kao i svaki drugi kad ga niko ne štiti ili ne koristi.