Derventa - grad koji je čekao da ga primijetimo
Nikada ranije nisam bio u Derventi. Priznajem, ništa me posebno nije ni vuklo. Ali u posljednjih godinu dana počeo sam primjećivati nešto što bih nazvao nevidljivim pozivom. Slika, pa video, pa još jedna fotografija, i sve je odreda sugerisalo da se tamo nešto dešava što vrijedi vidjeti. Kada nekome kažete da idete „turistički“ u Derventu, dočekaće vas blagim čuđenjem, a taj neko, po pravilu, uopšte ne zna kako grad danas izgleda. Odlučili smo da provjerimo sami.
Iz Banjaluke put traje oko sat vremena. Na samom ulazu u grad dočekuje vas lijep, tematski uređen kružni tok, i ne samo taj jedan, gotovo svi u gradu su osmišljeni na interesantan način, tas na vagi, makaze... sugestije na tekstilnu industriju, jer je Derventa prevashodno industrijsko mjesto. Usput sam primijetio i uređeno dječije igralište, znak da se o urbanom prostoru razmišlja sa više dimenzija, ne samo turističke. Podsjećam sebe na nešto u šta duboko vjerujem. Da bi grad bio atraktivan za turiste on mora biti dobro mjesto za život lokalnom stanovništvu.
Parkirali smo blizu glavnog šetališta. Vikendom je parking besplatan, inače dnevna karta košta 2 KM. Zanimljivo, tu je i punjač za električna vozila, detalj koji odaje da grad prati trendove. Primjećujemo lijep mural na obližnjoj zgradi.
Poslije doručka krenuli smo u šetnju glavnim trgom. Iako je bilo već 11 sati prijepodne, grad je djelovao gotovo pust, tek poneki prolaznik. Ulice čiste, kante za otpad uredne. Stiče se utisak da se o tome posebno vodi računa.
Kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodice zastali smo kod postavljenog terena za šah na otvorenom. Prišao nam je jedan penzioner, pitao odakle smo. Rekao sam mu da je supruga iz Banjaluke, ja iz Hercegovine. Odmah je pomenuo da u Derventi ima dosta Hercegovaca, i naveo poznato prezime: Nožica.
Nastavili smo dalje i, periferno, primijetili prodavnicu Posavske kuće. Ideja koja je, po ugledu na dobru praksu Hercegovačke kuće u Trebinju, zaživjela u više krajeva i regija. Prošli smo pored Katoličke katedrale Svetog Juraja i Ali-agine džamije. Tu je i fontana, klupe, i na par mjesta estetski lijepo uklopljene ljuljaške. Nije neuobičajeno za naše krajeve da se na tako maloj udaljenosti nalaze bogomolje sve tri konfesije, a Derventa je jedan od tih gradova. To dovoljno govori o multikulturalnom bogatstvu, povezanosti naroda, i, nažalost, apsurdima vremena i narativa u kojem živimo.
Na rubovima trga, po građevinskom materijalu, vidi se da uređenje još traje. Tu su i Zavičajni muzej i Gradska kuća. Cijeli ambijent djeluje evropski. Malo dalje, kod Centra za kulturu, cijela jedna porodica se fotografisala pored telefonske govornice. I mi smo. Odlučili smo da je za jutro dovoljno i krenuli dalje. Obišli smo vidikovac iznad grada, lijepo uređenu i osmišljenu lokaciju.
U međuvremenu smo stigli do izletišta Patkovača. Lijep prilaz, uređeno izletište i kupalište na rijeci Ukrini. Bilo je ljudi. Upoznali smo jednu porodicu, a razgovor je pokrenulo, pomalo simbolično, isto ime njihovog i našeg djeteta. Malo smo se osvježili i krenuli dalje.
Na pameti su mi bile detlačke ambarine i kalenderovački sir. Poznanici su me upozorili da ću sir teško naći van sela i bili su u pravu. Prošao sam kroz Kalenderovac, ali nisam sreo nikoga koga bih mogao pitati, a kamoli od koga kupiti.
Manastir Donja Bišnja i Ambarine
Svratili smo u Manastir Donja Bišnja. Nikoga nismo zatekli, bili smo sami. Proveli smo tamo neko vrijeme i krenuli dalje, prema Detlaku i Ambarinama. Stigli smo do manastirske crkve Svetog proroka Ilije, ali nisam znao kako dalje do samih ambarina. Ovo je mjesto gdje moram staviti primjedbu: informisanost o lokalitetima i turistička signalizacija moraju biti na znatno višem nivou. Lokaliteti jednostavno nisu obilježeni, niti na licu mjesta nude bilo kakve dodatne informacije posjetiocu.
Srećom, u dvorištu crkve zatekli smo ljubaznu gospođu koja nam je dala sve potrebne smjernice. Ispostavilo se da je riječ o rođenoj sestri igumanije. Svratili smo u crkvu, a zatim kroz dvorište krenuli ka ambarinama. Mala kapija vodi u nepoznato - put od drvenih staza i stepenica spušta vas u šumarak, u ovo doba godine nije čišćen, ali sasvim je prohodan.
Ambarine su fenomen i vjerovatno jedan od najmističnijih lokaliteta koje sam do sada vidio kod nas. Riječ je o 23 rupe, duboke i do tri metra, uklesane u kamenu, za koje se pretpostavlja da su nekada služile za skladištenje hrane. Priča kaže da su u tim rupama pronađeni i fosili koji potvrđuju da se tu, u davnoj prošlosti, prostiralo Panonsko more.
Kada smo završili obilazak, bilo je već kasno veče. Umorni, ali zadovoljni, dogovorili smo se da ćemo se vrlo brzo vratiti, jer ima toga još da se obiđe. Derventa, na primjer, ima i dvije vinarije, a poznata je i po vašaru koji se, još od 1851. godine, održava krajem avgusta.
Šta na kraju reći o Derventi? Apsolutno vrijedna pažnje i posjete. Jedan od argumenata ide i u prilog geografije, jer je granica sa EU udaljena svega dvadesetak kilometara. Dobio sam u međuvremenu i informaciju da grad uskoro dobija luksuzan hotel sa konferencijskim i spa sadržajima, što, uz trend uređenja urbanog jezgra i sve prisutnije investicije, ide u prilog tezi da će Derventa polako, ali sigurno, postati zanimljiva sve većem broju turista.
Slični blogovi
Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca. Izvor rijeke Plive Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome. Gužva na otokama Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak. Konoba kod Dragane Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice. Vodopadi i „kompenzacija“ Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu. Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini. Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige. Krava kao atrakcija Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija. Raj na vodi Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna. Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“. Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
Višegrad. Između kamena i riječi.
Trenutno radim na dokumentu Strategije razvoja turizma opštine Višegrad. Kada se bavite strateškim planiranjem jedne destinacije, neminovno se suočavate sa brojkama, kapacitetima i infrastrukturom. Višegrad ima težinu. Višegrad je sve osim običan. Zato sam, prvi put nakon srednje škole, sa police uzeo knjigu “Na Drini ćuprija”. Ovaj put, moram priznati, ne površno i iz obaveze, ne kao učenik, već kao turistički radnik sa decenijskim iskustvom. I shvatio sam jednu stvar, Ivo Andrić je napisao najvažniji vodič za brendiranje ovog prostora koji ćemo ikada imati. U srednjoj školi, Andrić nam je bio obaveza, gdje, htjeli to priznati ili ne, stranice listaš sa otporom. To su rečenice čiju težinu nisam mogao da podnesem jer nisam imao dovoljno godina da razumijem šta znači “trajanje”. Tada je to bio zadatak. Danas, dok razmišljam o konceptu turističkog proizvoda Višegrada, tu istu knjigu čitam drugim očima. Očima nekoga ko razumije da destinacija mora biti i emocija. Fotografija: Marko Radić Višegradska ćuprija, remek-djelo Mehmed-paše Sokolovića, za nekoga u prolazu je samo fotogenična lokacija, za druge je dokaz kako pojedinac može ostaviti djelo koje nadživi politiku, granice i vrijeme. UNESCO priznanje, koje uskoro puni 20 godina je obaveza, status, a danas i marketinški alat. Zašto obaveza? Zato jer smo obavezni turistima pričati o susretima, stradanjima i nadi. Obavezni smo prenijeti emociju. Višegrad je sve, osim običan. Često zaboravljamo kolika je snaga činjenice da imamo nobelovca. Ta prestižna, nikad ponovljena na ovim prostorima, nagrada je potvrda da je priča sa Drine univerzalna, u kojoj Andrić dođe kao prevodilac naše složene istorije na jezik razumljiv svijetu. “Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nekom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.” Kada stranac dođe u Višegrad, on traži da osjeti univerzalnost malog prostora i velike priče. To je suština onoga što u turizmu zovemo “storytelling”. Andrić nam je ostavio “zlatni rudnik” priča, a na nama je da ih ispričamo na način koji današnji gost razumije. Dok šetam Višegradom, vidim slojeve koji su ponekad u konfliktu, a zapravo čine savršenu cjelinu ponude. S jedne strane, tu je skromna kuća Andrićevog djetinjstva i njegova učionica, kao autentični svjedoci formiranja jednog genija. Tu je i moćna zelena Drina. Fotografija: Marko Radić S druge strane, na ušću Rzava, stoji Andrićgrad. Vizija Emira Kusturice. Turizam danas traži sadržaj. Kritičari kažu da Andrićgrad komercijalizuje mit, ali posjetioci tu pronalaze doživljaj. Višegrad je sve osim običan. Višegrad vas neće maziti jednostavnom pričom. On nudi ćupriju kao autentičnost i Andrićgrad kao sadržaj. I upravo taj spoj starog i novog, tišine mosta i vreve grada, čini destinaciju živom. Dok pišem, sebi namećem i odgovaram na pitanja. A, šta je turizam i šta zapravo prodajemo? Turizam ne traži sterilnu ljepotu. Traži autentičnost. Traži dubinu. Emociju. Vraćajući se Andriću, shvatio sam da ni strategija razvoja turizma ne smije biti samo o krevetima i putevima. Mora biti o povratku razumijevanju. Naš zadatak je da gosta dovedemo na most, ne da bi napravio “selfie”, već da bi osjetio ono što je Andrić pisao u tišini ratnog Beograda, da je , kako kaže, “život neshvatljivo čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija.” To je vrijednost koju Višegrad ima. To je vrijednost koju moramo da ponudimo svijetu koje želimo da dovedemo. A vi, da li ste skoro posjetili Višegrad i da li ste osjetili “težinu” vremena o kojoj Andrić piše?
Storytelling na jugoslovenski način
Čuvenu seriju “ Naše malo misto “, snimanu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, sigurno najbolje pamti generacija boomera. Ali replika koju je u jednoj od epizoda izgovorio Boris Dvornik , u ulozi Roka , direkora hotela, ostala je univerzalna: “Ma šta je turizam briga za povijesnu istinu? To se Roko zapitao, kritikujući profesora koji je napravio skandal dok je vodio grupu Njemaca kazavši im da su Njemci zapalili kuće iznad crkve. Profesor mu odgovori da je to povijesna istina , a Roko mu kaže: „Šta je turizam briga za povijesnu istinu i da zapamti, kad vodi Njemce, onda su zapalili Talijani, kad vodi Talijane, onda su zapalili Njemci, kada su u grupi izmiješani i jedni i drugi, onda su Amerikanci, a ako su unutra izmiješane sve nacije, razumiš, onda reci da smo mi sami sebi palili, mi balkanci, ko će drugi.” Kroz satiru i humor u ovome dijalogu skriva se duboka istina o turizmu, a to je da on kao društvena djelatnost nikada nije bio samo fizičko putovanje nego i igra percepcije, očekivanja i interpretacije. Ono što bismo danas u turizmu nazvali storytelling. Još tada, prije pola vijeka, bilo je jasno da turizam živi od priče i načina na koji se stvarnost predstavlja posjetiocu. HRT1, youtube print screen Danas, kada u odnosu na taj period putuje 50–60 puta više ljudi, poruka je jednako aktuelna. Ljudi žele da se odmore, vide i dožive nešto novo, ali rijetko ko želi da mu se odmor komplikuje nelagodnim činjenicama ili osjećajem nesigurnosti. Zato je turizam i dalje i prije svega storytelling, u smislu da se biraju opcije kojim će se istorija, kultura, identitet i način života lokalaca na najbolji način interpretirati kroz iskustvo prenošenja utiska turistima. U tome smislu, autentičnost je ključ . Priče moraju biti privlačne i emotivne, ali i dovoljno vjerne da destinaciju učine prepoznatljivom i posebnom. Upravo je u tome balansu između udobnosti i istine, užitka i saznanja, najveći izazov savremenog turizma. Iako će mnogi, u neznanju ili pokušaju omalovažavanja, turizam svesti na puki prevoz i smještaj, on je daleko više od toga, on je, u stvari, pažljivo osmišljena kombinacija iskustva, edukacije i emocije. Njegova istinska snaga leži u interpretaciji, kako tada, u vrijeme snimanja „Našeg malog mista“, tako i danas. Način na koji ispričamo priču određuje kako će je posjetioci doživjeti.