Većina vas koji čitate ove redove može za sebe reći da je odrasla između grada i sela. Znate kako miriše pokošena trava, kako zvuči stado na povratku s paše, i kako izgleda kada dijete radosno trči za kokoškama u dvorištu. Današnja djeca to sve rjeđe doživljavaju. A ono što zaista zabrinjava je da mi koji to znamo, postajemo roditelji, bake i djedovi iz grada.
Dijete budućnosti domaću životinju sve češće vidi samo na ekranu, kroz crtani film, društvenu mrežu ili, na svu sreću, kod onih koji su pronašli motiv da ostanu na selu i žive, onako kako mogu i kako su navikli, dopuštajući turizmu da im olakša dane, donese nove perspektive i nauči nas cijeniti domaće, lokalno i autohtono.
Rasadnik Nešković – Bratunac
I zato nije ovo samo priča o selu, već o nama. O tome hoćemo li zauvijek zatvoriti vrata jednog svijeta ili ćemo ga pretvoriti u iskustvo koje mijenja i čuva.
Danas, kad se krava kraj puta slika kao atrakcija, a jaje iz kokošinjca postaje “autentično iskustvo”, jasno je koliko smo se udaljili. Ono što je nekad bio život, danas je turistički proizvod.
I upravo tu leži naša šansa. Mala, ali je imamo. Dok većina naroda gubi vezu s prirodnim i stvarnim, mi to, kroz turizam, možemo sačuvati. Zapušteno je, ali ne i izgubljeno. Ne dajmo da propadne, iskoristimo. Rural, selo.
Hajdemo da svjetla pozornice usmjerimo na te ljude. Hajdemo graditi ponudu autentičnog, i to ne zbog trenda i folklora mase, nego da bismo zadovoljili potrebe savremenog putnika i istovremeno ojačali ekonomiju čovjeka na svom imanju.
Prava vrijednost turizma nije u onome što možemo odglumiti, već u onome što zaista jesmo.
Slični blogovi
Višegrad. Između kamena i riječi.
Trenutno radim na dokumentu Strategije razvoja turizma opštine Višegrad. Kada se bavite strateškim planiranjem jedne destinacije, neminovno se suočavate sa brojkama, kapacitetima i infrastrukturom. Višegrad ima težinu. Višegrad je sve osim običan. Zato sam, prvi put nakon srednje škole, sa police uzeo knjigu “Na Drini ćuprija”. Ovaj put, moram priznati, ne površno i iz obaveze, ne kao učenik, već kao turistički radnik sa decenijskim iskustvom. I shvatio sam jednu stvar, Ivo Andrić je napisao najvažniji vodič za brendiranje ovog prostora koji ćemo ikada imati. U srednjoj školi, Andrić nam je bio obaveza, gdje, htjeli to priznati ili ne, stranice listaš sa otporom. To su rečenice čiju težinu nisam mogao da podnesem jer nisam imao dovoljno godina da razumijem šta znači “trajanje”. Tada je to bio zadatak. Danas, dok razmišljam o konceptu turističkog proizvoda Višegrada, tu istu knjigu čitam drugim očima. Očima nekoga ko razumije da destinacija mora biti i emocija. Fotografija: Marko Radić Višegradska ćuprija, remek-djelo Mehmed-paše Sokolovića, za nekoga u prolazu je samo fotogenična lokacija, za druge je dokaz kako pojedinac može ostaviti djelo koje nadživi politiku, granice i vrijeme. UNESCO priznanje, koje uskoro puni 20 godina je obaveza, status, a danas i marketinški alat. Zašto obaveza? Zato jer smo obavezni turistima pričati o susretima, stradanjima i nadi. Obavezni smo prenijeti emociju. Višegrad je sve, osim običan. Često zaboravljamo kolika je snaga činjenice da imamo nobelovca. Ta prestižna, nikad ponovljena na ovim prostorima, nagrada je potvrda da je priča sa Drine univerzalna, u kojoj Andrić dođe kao prevodilac naše složene istorije na jezik razumljiv svijetu. “Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nekom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.” Kada stranac dođe u Višegrad, on traži da osjeti univerzalnost malog prostora i velike priče. To je suština onoga što u turizmu zovemo “storytelling”. Andrić nam je ostavio “zlatni rudnik” priča, a na nama je da ih ispričamo na način koji današnji gost razumije. Dok šetam Višegradom, vidim slojeve koji su ponekad u konfliktu, a zapravo čine savršenu cjelinu ponude. S jedne strane, tu je skromna kuća Andrićevog djetinjstva i njegova učionica, kao autentični svjedoci formiranja jednog genija. Tu je i moćna zelena Drina. Fotografija: Marko Radić S druge strane, na ušću Rzava, stoji Andrićgrad. Vizija Emira Kusturice. Turizam danas traži sadržaj. Kritičari kažu da Andrićgrad komercijalizuje mit, ali posjetioci tu pronalaze doživljaj. Višegrad je sve osim običan. Višegrad vas neće maziti jednostavnom pričom. On nudi ćupriju kao autentičnost i Andrićgrad kao sadržaj. I upravo taj spoj starog i novog, tišine mosta i vreve grada, čini destinaciju živom. Dok pišem, sebi namećem i odgovaram na pitanja. A, šta je turizam i šta zapravo prodajemo? Turizam ne traži sterilnu ljepotu. Traži autentičnost. Traži dubinu. Emociju. Vraćajući se Andriću, shvatio sam da ni strategija razvoja turizma ne smije biti samo o krevetima i putevima. Mora biti o povratku razumijevanju. Naš zadatak je da gosta dovedemo na most, ne da bi napravio “selfie”, već da bi osjetio ono što je Andrić pisao u tišini ratnog Beograda, da je , kako kaže, “život neshvatljivo čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija.” To je vrijednost koju Višegrad ima. To je vrijednost koju moramo da ponudimo svijetu koje želimo da dovedemo. A vi, da li ste skoro posjetili Višegrad i da li ste osjetili “težinu” vremena o kojoj Andrić piše?
Storytelling na jugoslovenski način
Čuvenu seriju “ Naše malo misto “, snimanu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, sigurno najbolje pamti generacija boomera. Ali replika koju je u jednoj od epizoda izgovorio Boris Dvornik , u ulozi Roka , direkora hotela, ostala je univerzalna: “Ma šta je turizam briga za povijesnu istinu? To se Roko zapitao, kritikujući profesora koji je napravio skandal dok je vodio grupu Njemaca kazavši im da su Njemci zapalili kuće iznad crkve. Profesor mu odgovori da je to povijesna istina , a Roko mu kaže: „Šta je turizam briga za povijesnu istinu i da zapamti, kad vodi Njemce, onda su zapalili Talijani, kad vodi Talijane, onda su zapalili Njemci, kada su u grupi izmiješani i jedni i drugi, onda su Amerikanci, a ako su unutra izmiješane sve nacije, razumiš, onda reci da smo mi sami sebi palili, mi balkanci, ko će drugi.” Kroz satiru i humor u ovome dijalogu skriva se duboka istina o turizmu, a to je da on kao društvena djelatnost nikada nije bio samo fizičko putovanje nego i igra percepcije, očekivanja i interpretacije. Ono što bismo danas u turizmu nazvali storytelling. Još tada, prije pola vijeka, bilo je jasno da turizam živi od priče i načina na koji se stvarnost predstavlja posjetiocu. HRT1, youtube print screen Danas, kada u odnosu na taj period putuje 50–60 puta više ljudi, poruka je jednako aktuelna. Ljudi žele da se odmore, vide i dožive nešto novo, ali rijetko ko želi da mu se odmor komplikuje nelagodnim činjenicama ili osjećajem nesigurnosti. Zato je turizam i dalje i prije svega storytelling, u smislu da se biraju opcije kojim će se istorija, kultura, identitet i način života lokalaca na najbolji način interpretirati kroz iskustvo prenošenja utiska turistima. U tome smislu, autentičnost je ključ . Priče moraju biti privlačne i emotivne, ali i dovoljno vjerne da destinaciju učine prepoznatljivom i posebnom. Upravo je u tome balansu između udobnosti i istine, užitka i saznanja, najveći izazov savremenog turizma. Iako će mnogi, u neznanju ili pokušaju omalovažavanja, turizam svesti na puki prevoz i smještaj, on je daleko više od toga, on je, u stvari, pažljivo osmišljena kombinacija iskustva, edukacije i emocije. Njegova istinska snaga leži u interpretaciji, kako tada, u vrijeme snimanja „Našeg malog mista“, tako i danas. Način na koji ispričamo priču određuje kako će je posjetioci doživjeti.
Primjer: Usluga s vizijom
Postoje dva pristupa usluzi u turizmu, gdje akcenat ne bih toliko stavio na biznis modele, koliko na filozofiju doživljaja. Jedan primjer može biti, recimo, Kapadokija i let balonom. Po iskustvu onih što su bili, radi se o pažljivo osmišljenom iskustvu u kojem učestvuju mnogi. Od vozača koji vas pokupe još u zoru, vodiča koji vas uvode u priču, fotografa koji tačno znaju kad treba uhvatiti kadar, do timova koji brinu o bezbjednosti i pripremi balona i domaćina koji vas dočekaju s doručkom i osmijehom. Svako ima svoju ulogu. Svako zarađuje. Svako doprinosi. U tom lancu, svaki čovjek je karika vrijednosti. Photo: EyeEm/Getty Images A onda imate one druge primjere, gdje jedan ponuđač želi sve sam da radi. I vozi, i dočekuje, i slika, i vodi, i nudi ručak, i prodaje suvenire, pa i da radi negativnu reklamu za druge. Sve pod njegovim logom, sve u njegovoj režiji. To su dijametralno suprotni pristupi. I koliko god da cijenim snalažljivost, više cijenim povjerenje. Više cijenim kad neko kaže, hajde da zaradimo svi. Turizam nije samostalan posao. Kad se na jednom doživljaju, makar kratkom, ostavi prostor da zarade svi koji su ga učinili mogućim, onda govorimo o održivoj ponudi. Tada je turizam ono što domaćini žive, ne samo ono što gosti vide. Takođe, kada u turizmu nudimo uslugu, ona mora biti sa vizijom krajnjeg osjećaja turiste. Jer, turizam je proces, kontinuitet i povjerenje. Photo: fotografijesaraftinga.com A zašto usluga sa vizijom? Zato što turizam nije samo stvar toga što nudimo, nego načina kako to činimo. Ideje mogu biti male i velike po veličini, ali turista cijeni i najviše računa na one velike po osjećaju koji im donesu. Možda vas drugi primjer s početka teksta više posjeća na “pravila rada” kod nas, ali nije baš sve tako. Postoje ideje koje jednostavno zaslužuju da budu pohvaljene, jer boravak čine praktičnijim. Jedna od takvih je kreativna ponuda koja se pojavila na raftingu Tarom, a to su „ fotografije koje vas dočekaju spremne i prije nego što se vi sami saberete od utisaka “. Bez trke. Bez komplikacija i bez pitanja „je l’ ima neka na kojoj se dobro vidim?“ Sve je već spremno. Dovoljno je da znaš kada ćeš se spuštati, iz kojeg si kampa krećeš i sa kojim skiperom, i tvoji najuzbudljiviji trenuci će te čekati, jer je neko drugi uhvatio ono što ćeš ti tek kasnije pokušati ispričati riječima. Ovo je ona vrsta detalja sa početka teksta koja pravi razliku. Ja ih volim. I zato, što se mene tiče, bravo za ideju “ fotografije sa raftinga “. Ne zbog marketinga, već zbog osjećaja da ste stvarno razumjeli ljude koji dolaze.