Sve češće pričamo o visokim cijenama u turizmu. Pričamo toliko da se u našoj svijesti formira slika u kojoj unaprijed pristupamo odmoru s mislima, šta ću i kako ću, koliko? Biće skupo.
Iako je percepcija i visina cijene bilo čega relativna stvar, iako nije sve za svakoga, ipak, otići na more ne bi trebalo da je luksuz.
To znaju oni koji su kraj njega odrasli. Poput mene. More je blisko, svakodnevno. Ono ne traži opremu, ne zahtijeva pripreme.
Ne traži ništa osim vremena i prisutnosti. Za razliku od, recimo, skijanja, jer čak i oni koji su rođeni na 1.500 metara nadmorske visine moraju investirati u opremu da bi stali na skije. More to ne traži. Jednima i kad pada snijeg, i kad ga nema, a nema ga sve češće, ovim drugima, more je tu.
Ali, kad vidim apartman od 24,5 kvadrata za 150 evra po noći? To nije realna cijena, to je tržišna nelogičnost. To je pohlepa. I to ne govorim iz bijesa, već iz razočaranja. Jer kad ponuda ne prati cijenu, gubi se ono zbog čega turizam ima smisla, a to je osjećaj da si dobrodošao, da si vrijedan kao gost, da ti neko želi pružiti nešto lijepo i da te ne gleda kao hodajući bankomat.
Na mnogim destinacijama pružajući uslugu, od ljudi se očekuje da su hodajući bankomati. Ko su onda pružaoci usluga? Ne zahtijeva veliku sposobnost niti mnogo vremena istipkati par brojeva po bankomatu. Zar ne?! Da li se zbog neznanja skrivaju iza minimalanog kontakta po nerealnoj cijeni? Ništa ne kvari utisak gostoljubivosti više od toga.
Kod restorana, ipak, imamo izbora. Tu me samo ljuti ako je slab kvalitet hrane i zaista loša usluga. Slabiju podnosim. Mladost podnosim. Želju da se uči podržavam. Neka bude i na meni. Ali mi sve to, molim te, ne naplaćuj kao da sam na vrhu Ajfelovog tornja, jer nisam.
Ali ti silni apartmani, ili recimo plaže, zakupljene, zarobljene, markirane, koje se naplaćuju po dahu, satu, po kapi vode za tuširanje. E, tu nemaš baš izbora ako si već došao. I onda krene ono sve prisutnije, a to je matematika. Teka i olovka. Kalkulator u ruci. Danas može sladoled, sutra ne može kafa. Da ne govorim o putovanjima sa djecom. Aj djetetu objasni da danas ne može, jer – juče je.
I tu dolazimo do pitanja, šta je zaista odmor? Odmaramo li na odmoru ili mozak (kalkulator) obrće 24/7? Da li je to zaista bijeg od posla i obaveza ili još jedan izvor stresa? Više vremena se potroši tražeći odgovarajuće jelo, nego u uživanju u njemu. Više u traženju smještaja nego u boravku.
Ipak, postoje i načini odmora od kojih ne moraju da bole ni novčanik ni mozak.
Skrećem pažnju na jezera. Rijeke. Seoska domaćinstva. Vinograde. Prirodu. Skrećem pažnju na agro imanja gdje si gost, a ne kupac. Gdje ti se ne naplaćuje ni pogled ni mjesto za peškir.
Možda nećeš deset dana. Nećeš ni pet. Možda ćeš dva. Ali ćeš ta dva dana biti stvarno prisutan. Bez kalkulacije, bez pritiska i bez stresa.
More je dobro. More je slobodno. Volim obične stvari. Volim more. Ali danas, ljudi od mora prave sve osim onoga što ono jeste, oduzimaju mu jednostavnost, uzimaju mu slobodu. I time je uzimaju i tebi.
A osjećaj slobode je ono zbog čega zapravo putujemo. Odmor ne bi trebao biti luksuz. Odmor je pravo. A pravo na slobodu se ne naplaćuje. Barem ne toliko.
Slični blogovi
Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca. Izvor rijeke Plive Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome. Gužva na otokama Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak. Konoba kod Dragane Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice. Vodopadi i „kompenzacija“ Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu. Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini. Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige. Krava kao atrakcija Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija. Raj na vodi Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna. Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“. Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
Mala studija slučaja – autentično
Na Zelenoj pijaci u Trebinju piše “bijeli luk” pored onoga što je oduvijek bio saransak ili česan. Zelena pijaca je odavno sinonim za susret, mjesto lokalne ponude i tražnje, razgovora i komentara. Već dugo ljudi kao pod obavezom tu svraćaju i kupuju domaće proizvode. Trebinjske ili one, malo dalje, komšijske. Zašto bijeli luk, a ne saransak? Vjerovatno zato da ne bi morali objašnjavati kupcu, da ne bi morali ponavljati istu priču desetom mušteriji, da ne bi gubili vrijeme na riječ koju pola ljudi ne zna. Nazoveš ga onako kako ga kupac zove. Prodaješ brže. Ali svaki put kad zamijenimo lokalni naziv onim univerzalnim, izgubimo nešto što se poslije teško vraća. Saransak nosi mjesto, jezik i generacije koje su ga tako zvale. Bijeli luk je isti proizvod, naravno, ali bez lokalne adrese. Kad prodaš saransak prodao si lokalni proizvod, autentičnog naziva. Dobio si iskustvo i novo znanje. Kad prodaš bijeli luk, prodao si, odnosno kupio bijeli luk koji imaš i na svojoj pijaci. Sarasak ima adresu, bijeli luk je nema. Turizam živi od te adrese. Od onoga što se ne može kupiti na drugoj pijaci, u drugom gradu, barem ne pod tim imenom. I ne sa istom vrijednosti. A, kada izbrišemo riječ, izbrišemo i dio te vrijednosti. Ne govorim o nostalgiji. Govorim o resursu koji nestaje isto tako brzo kao i svaki drugi kad ga niko ne štiti ili ne koristi.
Turistički proizvod kojeg nema u brošurama
U turizmu često govorimo o investicijama, hotelima, smještajnim kapacitetima, atrakcijama i statistici. Mjerimo dolaske, mjerimo noćenja i prihode. Međutim, ništa od toga gost ne ponese u rancu uspomena kada krene kući. Krenimo od sebe. Šta nas čini srećnim kada putujemo? Siguran sam da je većina odgovora kod ljudi slična. Želimo da putovanje protiče bez stresa. Da nema nepotrebnih komplikacija. Da se osjećamo dobrodošlo, sigurno i opušteno. Upravo zato turističko iskustvo počinje mnogo prije dolaska u smještaj. Ne počinje ni na putu, aerodromu, ili, posebno aktuelno kod nas, na graničnom prelazu, iako gužve na graničnim prelazima tokom turističke sezone predstavljaju jednu od najozbiljnijih prepreka razvoju konkurentskog turizma u regionu. Kada putnik sate provede u koloni na suncu ili zatvoren u autobusu, teško je očekivati da će svoje iskustvo ocijeniti kao prijatno. Vrijeme koje je namijenio odmoru pretvara se u test strpljenja, a prvi utisak o putovanju postaje frustracija. Posebno je osjetljivo pitanje turističkih autobusa, gdje se nerijetko događa da je sama vožnja do destinacije kraća od čekanja na granici. Takva iskustva ostavljaju trag i često poništavaju veliki dio napora uloženog u promociju ili razvoj turističke ponude, a tek koliki trag ostavlja na uložen trud od strane agencije. E, tu kreće turizam osjećaja, jer turista ne razdvaja svoje iskustvo na sektore i nadležnosti. Njega ne zanima da li je za gužvu odgovorna granična policija, putna infrastruktura, turistička agencija ili neko četvrti. On pamti samo kako se osjećao u tome trenutku. Ako putujemo avionom, srećni smo kada nema prevelikih gužvi, kada brzo završimo čekiranje i kada je let siguran i udoban. Kada stignemo u smještaj, želimo da nas dočeka ljubazan domaćin, da je soba čista, da nema buke i da sve izgleda onako kako je predstavljeno prilikom rezervacije. Važan nam je osmijeh recepcionera i dobra kafa. Važno nam je da taksi stigne na vrijeme i da se osjećamo sigurno dok šetamo gradom. U jednom od svojih ranijih tekstova napisao sam da destinaciju treba posmatrati kao vlastiti dom, a turista kao gosta koji nam dolazi u kuću. Kada nam dolaze prijatelji ili rodbina, ne pokazujemo im namještaj. Trudimo se da se osjećaju prijatno, dobrodošlo i opušteno. Isto bi trebalo da važi i za destinacije. Turista želi osjetiti atmosferu mjesta, upoznati ljude, probati lokalnu hranu, prošetati ulicama i makar na nekoliko dana postati dio lokalne svakodnevice. Personalizovan pristup gostu je turistički proizvod Turističko iskustvo počinje mnogo prije nego što turista lično dođe. Mi ne znamo kada se neko uhvatio u razmišljanju – idem tamo! Kada smo ga tačno pozvali, ko ga je pozvao i koliko puta smo pozivali do prelomnog trenutka. Zbog toga, poziv prema turistima počinje načinom na koji su nam uređene ulice u gradovima, počinje čistoćom šetališta, cvijećem, sigurnošću koju mu obećavamo. Počinje načinom kako odlaženo otpad, počinje načinom i odnosom prema prirodi. Počinje kulturom ophođenja. Uslugom i ponudom koju je istražio. Kada dođe, gost veoma brzo osjeti da li je negdje dobrodošao. Osjeti konobara, recepcionera, taksistu, trgovca, vodiča, baku na pijaci, radnika u mjenjačnici i slučajnog prolaznika kojeg je zamolio za informaciju. Reputacija destinacije se gradi upravo u tim susretima. Zbog toga vjerujem da budućnost turizma neće pripadati destinacijama koje imaju najviše atrakcija, već onima koje budu najbolje razumjele ljude. Onima koji nauče upravljati osjećanjima gostiju. Onima koji budu radili na emociji. I baš zbog toga, personalizovan pristup gostu se nikako ne treba gledati kao dodatna vrijednost turističkog proizvoda, jer on sam po sebi jeste turistički proizvod.