Znao sam od ranije da su u hotelu „Platani“ nazvali jednu sobu po slavnoj Moniki Beluči, ali tek nedavno, kada je, mislim, Herceg televizija reciklirala i ponovo pustila tu priču, uhvatila me misao, dokle se stiglo s tim?
Da li je to ostalo na simbolici ili se razvijalo dalje? Nisam se raspitivao, iako poznajem dosta ljudi u hotelu, ali me sve to navelo da razmišljam koliko ovakvih priča u svijetu postoji, kako su ih drugi razvili i šta mi još, eventualno, ne znamo, a možda bismo mogli iskoristiti i ispričati.
Kada hotel odluči da jednu od svojih soba nazove po slavnoj ličnosti koja je tu boravila, to, u motivu, nikada ne bi trebao biti isključivo marketinški potez. To je priča koja nosi i emociju i stvara vezu, te priča koja pretvara zidove u žive muzeje.
Hotel „Platani“ je to osjetio kada je jednu od soba nazvao po Moniki Beluči, glumici svjetskog formata koja je ovdje odsjedala, duži period, tokom snimanja filma „Na mliječnom putu“, Emira Kusturice. Jednostavan, ali snažan gest. Jer kada gost sazna da može prenoćiti u istoj sobi gdje je boravila jedna od najpoznatijih glumica današnjice, to više nije samo noćenje, to postaje priča koja prevazilazi okvire samog hotela i postaje predmet promocije cijelog grada.
Takve priče, ako se nježno i promišljeno razviju, mogu postati početna stanica mnogo većeg doživljaja. Soba postaje uvod, a sve ostalo što grad ima da ispriča njenim očima, njenim prisustvom i njenim tragom, čini da putnik poželi da ostane duže. Zamislimo „Monikinu sobu“ sa detaljima iz filma, fotografijama sa snimanja, predmetima koji su ostali kao nijemi svjedoci vremena. Zamislimo espresso u hotelskoj bašti koji nosi njeno ime, kutak na trgu gdje je voljela da sjedi, uličice kojima je šetala označene nepretenciozno, ali s mjerom. To više ne bi bile samo atrakcije već istinski momenti u kojima gost poželi da zastane i da osjeti da pripada nečemu posebnom.
I onda mi padaju na pamet primjeri iz svijeta. U hotelu Ritz u Parizu možete spavati u apartmanu Koko Šanel, koja je tu živjela trideset godina. U njujorškom hotelu Chelsea imajui sobe u kojima su stvarali Dilan Tomas, Leonard Koen i mnogi drugi. Bečki Sacher ima apartman u kojem možete doživjeti djelić svijeta carice Sisi. U tim hotelima sobe postaju veza sa vremenom, sa duhom grada, sa ljudima koji su ga, na neki način i u odrešenom periodu, obilježili. I što je najvažnije, te priče ostaju. Ljudi ih pamte, prepričavaju i vraćaju im se.
Pitanje je, da li postoji još neki dio te trebinjske slagalice koji ne znamo? Neka priča, slika, uspomena ili detalj koji bi mogao sve to objediniti u jedan zaokružen turistički proizvod? Tura kroz grad s dozom filmske elegancije, ali i stvarne emocije koju je Monika Beluči, možda, ponijela iz ovog mjesta, a moja vrla drugarica Jelena, koja se sa njom najviše družila kao tadašnji menadžer hotela kaže da jeste. I ne treba nam nešto veliko, ni kičasto. Nego blago, ljudski, nešto sa mjerom.
Ljudi u ovome trenutku možda i najmanje putuju zbog znamenitosti, a jako mnogo motiva sadrži sam osjećaj na nekom mjestu, u kojem i oni žele da budu dio priče. I zamislite da imate priču koja uključuje i Moniku Beluči, i Trebinje, i film, i sve one tihe, neizgovorene emocije koje su ostale van kadra. Imali bi nešto veće od turističke ponude. Imali bi emociju. A kada gosti iz Trebinja odu sa pričom, doživljajem i željom da se opet vrate, onda smo dobili najljepši oblik promocije koji jedan grad može poželjeti.
Slični blogovi
Višegrad. Između kamena i riječi.
Trenutno radim na dokumentu Strategije razvoja turizma opštine Višegrad. Kada se bavite strateškim planiranjem jedne destinacije, neminovno se suočavate sa brojkama, kapacitetima i infrastrukturom. Višegrad ima težinu. Višegrad je sve osim običan. Zato sam, prvi put nakon srednje škole, sa police uzeo knjigu “Na Drini ćuprija”. Ovaj put, moram priznati, ne površno i iz obaveze, ne kao učenik, već kao turistički radnik sa decenijskim iskustvom. I shvatio sam jednu stvar, Ivo Andrić je napisao najvažniji vodič za brendiranje ovog prostora koji ćemo ikada imati. U srednjoj školi, Andrić nam je bio obaveza, gdje, htjeli to priznati ili ne, stranice listaš sa otporom. To su rečenice čiju težinu nisam mogao da podnesem jer nisam imao dovoljno godina da razumijem šta znači “trajanje”. Tada je to bio zadatak. Danas, dok razmišljam o konceptu turističkog proizvoda Višegrada, tu istu knjigu čitam drugim očima. Očima nekoga ko razumije da destinacija mora biti i emocija. Fotografija: Marko Radić Višegradska ćuprija, remek-djelo Mehmed-paše Sokolovića, za nekoga u prolazu je samo fotogenična lokacija, za druge je dokaz kako pojedinac može ostaviti djelo koje nadživi politiku, granice i vrijeme. UNESCO priznanje, koje uskoro puni 20 godina je obaveza, status, a danas i marketinški alat. Zašto obaveza? Zato jer smo obavezni turistima pričati o susretima, stradanjima i nadi. Obavezni smo prenijeti emociju. Višegrad je sve, osim običan. Često zaboravljamo kolika je snaga činjenice da imamo nobelovca. Ta prestižna, nikad ponovljena na ovim prostorima, nagrada je potvrda da je priča sa Drine univerzalna, u kojoj Andrić dođe kao prevodilac naše složene istorije na jezik razumljiv svijetu. “Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nekom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.” Kada stranac dođe u Višegrad, on traži da osjeti univerzalnost malog prostora i velike priče. To je suština onoga što u turizmu zovemo “storytelling”. Andrić nam je ostavio “zlatni rudnik” priča, a na nama je da ih ispričamo na način koji današnji gost razumije. Dok šetam Višegradom, vidim slojeve koji su ponekad u konfliktu, a zapravo čine savršenu cjelinu ponude. S jedne strane, tu je skromna kuća Andrićevog djetinjstva i njegova učionica, kao autentični svjedoci formiranja jednog genija. Tu je i moćna zelena Drina. Fotografija: Marko Radić S druge strane, na ušću Rzava, stoji Andrićgrad. Vizija Emira Kusturice. Turizam danas traži sadržaj. Kritičari kažu da Andrićgrad komercijalizuje mit, ali posjetioci tu pronalaze doživljaj. Višegrad je sve osim običan. Višegrad vas neće maziti jednostavnom pričom. On nudi ćupriju kao autentičnost i Andrićgrad kao sadržaj. I upravo taj spoj starog i novog, tišine mosta i vreve grada, čini destinaciju živom. Dok pišem, sebi namećem i odgovaram na pitanja. A, šta je turizam i šta zapravo prodajemo? Turizam ne traži sterilnu ljepotu. Traži autentičnost. Traži dubinu. Emociju. Vraćajući se Andriću, shvatio sam da ni strategija razvoja turizma ne smije biti samo o krevetima i putevima. Mora biti o povratku razumijevanju. Naš zadatak je da gosta dovedemo na most, ne da bi napravio “selfie”, već da bi osjetio ono što je Andrić pisao u tišini ratnog Beograda, da je , kako kaže, “život neshvatljivo čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija.” To je vrijednost koju Višegrad ima. To je vrijednost koju moramo da ponudimo svijetu koje želimo da dovedemo. A vi, da li ste skoro posjetili Višegrad i da li ste osjetili “težinu” vremena o kojoj Andrić piše?
Storytelling na jugoslovenski način
Čuvenu seriju “ Naše malo misto “, snimanu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, sigurno najbolje pamti generacija boomera. Ali replika koju je u jednoj od epizoda izgovorio Boris Dvornik , u ulozi Roka , direkora hotela, ostala je univerzalna: “Ma šta je turizam briga za povijesnu istinu? To se Roko zapitao, kritikujući profesora koji je napravio skandal dok je vodio grupu Njemaca kazavši im da su Njemci zapalili kuće iznad crkve. Profesor mu odgovori da je to povijesna istina , a Roko mu kaže: „Šta je turizam briga za povijesnu istinu i da zapamti, kad vodi Njemce, onda su zapalili Talijani, kad vodi Talijane, onda su zapalili Njemci, kada su u grupi izmiješani i jedni i drugi, onda su Amerikanci, a ako su unutra izmiješane sve nacije, razumiš, onda reci da smo mi sami sebi palili, mi balkanci, ko će drugi.” Kroz satiru i humor u ovome dijalogu skriva se duboka istina o turizmu, a to je da on kao društvena djelatnost nikada nije bio samo fizičko putovanje nego i igra percepcije, očekivanja i interpretacije. Ono što bismo danas u turizmu nazvali storytelling. Još tada, prije pola vijeka, bilo je jasno da turizam živi od priče i načina na koji se stvarnost predstavlja posjetiocu. HRT1, youtube print screen Danas, kada u odnosu na taj period putuje 50–60 puta više ljudi, poruka je jednako aktuelna. Ljudi žele da se odmore, vide i dožive nešto novo, ali rijetko ko želi da mu se odmor komplikuje nelagodnim činjenicama ili osjećajem nesigurnosti. Zato je turizam i dalje i prije svega storytelling, u smislu da se biraju opcije kojim će se istorija, kultura, identitet i način života lokalaca na najbolji način interpretirati kroz iskustvo prenošenja utiska turistima. U tome smislu, autentičnost je ključ . Priče moraju biti privlačne i emotivne, ali i dovoljno vjerne da destinaciju učine prepoznatljivom i posebnom. Upravo je u tome balansu između udobnosti i istine, užitka i saznanja, najveći izazov savremenog turizma. Iako će mnogi, u neznanju ili pokušaju omalovažavanja, turizam svesti na puki prevoz i smještaj, on je daleko više od toga, on je, u stvari, pažljivo osmišljena kombinacija iskustva, edukacije i emocije. Njegova istinska snaga leži u interpretaciji, kako tada, u vrijeme snimanja „Našeg malog mista“, tako i danas. Način na koji ispričamo priču određuje kako će je posjetioci doživjeti.
Primjer: Usluga s vizijom
Postoje dva pristupa usluzi u turizmu, gdje akcenat ne bih toliko stavio na biznis modele, koliko na filozofiju doživljaja. Jedan primjer može biti, recimo, Kapadokija i let balonom. Po iskustvu onih što su bili, radi se o pažljivo osmišljenom iskustvu u kojem učestvuju mnogi. Od vozača koji vas pokupe još u zoru, vodiča koji vas uvode u priču, fotografa koji tačno znaju kad treba uhvatiti kadar, do timova koji brinu o bezbjednosti i pripremi balona i domaćina koji vas dočekaju s doručkom i osmijehom. Svako ima svoju ulogu. Svako zarađuje. Svako doprinosi. U tom lancu, svaki čovjek je karika vrijednosti. Photo: EyeEm/Getty Images A onda imate one druge primjere, gdje jedan ponuđač želi sve sam da radi. I vozi, i dočekuje, i slika, i vodi, i nudi ručak, i prodaje suvenire, pa i da radi negativnu reklamu za druge. Sve pod njegovim logom, sve u njegovoj režiji. To su dijametralno suprotni pristupi. I koliko god da cijenim snalažljivost, više cijenim povjerenje. Više cijenim kad neko kaže, hajde da zaradimo svi. Turizam nije samostalan posao. Kad se na jednom doživljaju, makar kratkom, ostavi prostor da zarade svi koji su ga učinili mogućim, onda govorimo o održivoj ponudi. Tada je turizam ono što domaćini žive, ne samo ono što gosti vide. Takođe, kada u turizmu nudimo uslugu, ona mora biti sa vizijom krajnjeg osjećaja turiste. Jer, turizam je proces, kontinuitet i povjerenje. Photo: fotografijesaraftinga.com A zašto usluga sa vizijom? Zato što turizam nije samo stvar toga što nudimo, nego načina kako to činimo. Ideje mogu biti male i velike po veličini, ali turista cijeni i najviše računa na one velike po osjećaju koji im donesu. Možda vas drugi primjer s početka teksta više posjeća na “pravila rada” kod nas, ali nije baš sve tako. Postoje ideje koje jednostavno zaslužuju da budu pohvaljene, jer boravak čine praktičnijim. Jedna od takvih je kreativna ponuda koja se pojavila na raftingu Tarom, a to su „ fotografije koje vas dočekaju spremne i prije nego što se vi sami saberete od utisaka “. Bez trke. Bez komplikacija i bez pitanja „je l’ ima neka na kojoj se dobro vidim?“ Sve je već spremno. Dovoljno je da znaš kada ćeš se spuštati, iz kojeg si kampa krećeš i sa kojim skiperom, i tvoji najuzbudljiviji trenuci će te čekati, jer je neko drugi uhvatio ono što ćeš ti tek kasnije pokušati ispričati riječima. Ovo je ona vrsta detalja sa početka teksta koja pravi razliku. Ja ih volim. I zato, što se mene tiče, bravo za ideju “ fotografije sa raftinga “. Ne zbog marketinga, već zbog osjećaja da ste stvarno razumjeli ljude koji dolaze.