Primjer: Usluga s vizijom
Postoje dva pristupa usluzi u turizmu, gdje akcenat ne bih toliko stavio na biznis modele, koliko na filozofiju doživljaja.
Jedan primjer može biti, recimo, Kapadokija i let balonom.
Po iskustvu onih što su bili, radi se o pažljivo osmišljenom iskustvu u kojem učestvuju mnogi. Od vozača koji vas pokupe još u zoru, vodiča koji vas uvode u priču, fotografa koji tačno znaju kad treba uhvatiti kadar, do timova koji brinu o bezbjednosti i pripremi balona i domaćina koji vas dočekaju s doručkom i osmijehom. Svako ima svoju ulogu. Svako zarađuje. Svako doprinosi.
U tom lancu, svaki čovjek je karika vrijednosti.
A onda imate one druge primjere, gdje jedan ponuđač želi sve sam da radi. I vozi, i dočekuje, i slika, i vodi, i nudi ručak, i prodaje suvenire, pa i da radi negativnu reklamu za druge. Sve pod njegovim logom, sve u njegovoj režiji.
To su dijametralno suprotni pristupi. I koliko god da cijenim snalažljivost, više cijenim povjerenje. Više cijenim kad neko kaže, hajde da zaradimo svi.
Turizam nije samostalan posao.
Kad se na jednom doživljaju, makar kratkom, ostavi prostor da zarade svi koji su ga učinili mogućim, onda govorimo o održivoj ponudi. Tada je turizam ono što domaćini žive, ne samo ono što gosti vide.
Takođe, kada u turizmu nudimo uslugu, ona mora biti sa vizijom krajnjeg osjećaja turiste. Jer, turizam je proces, kontinuitet i povjerenje.
A zašto usluga sa vizijom?
Zato što turizam nije samo stvar toga što nudimo, nego načina kako to činimo. Ideje mogu biti male i velike po veličini, ali turista cijeni i najviše računa na one velike po osjećaju koji im donesu.
Možda vas drugi primjer s početka teksta više posjeća na “pravila rada” kod nas, ali nije baš sve tako. Postoje ideje koje jednostavno zaslužuju da budu pohvaljene, jer boravak čine praktičnijim.
Jedna od takvih je kreativna ponuda koja se pojavila na raftingu Tarom, a to su „fotografije koje vas dočekaju spremne i prije nego što se vi sami saberete od utisaka“.
Bez trke. Bez komplikacija i bez pitanja „je l’ ima neka na kojoj se dobro vidim?“
Sve je već spremno.
Dovoljno je da znaš kada ćeš se spuštati, iz kojeg si kampa krećeš i sa kojim skiperom, i tvoji najuzbudljiviji trenuci će te čekati, jer je neko drugi uhvatio ono što ćeš ti tek kasnije pokušati ispričati riječima. Ovo je ona vrsta detalja sa početka teksta koja pravi razliku. Ja ih volim.
I zato, što se mene tiče, bravo za ideju “fotografije sa raftinga“. Ne zbog marketinga, već zbog osjećaja da ste stvarno razumjeli ljude koji dolaze.
Slični blogovi
Derventa - grad koji je čekao da ga primijetimo
Nikada ranije nisam bio u Derventi. Priznajem, ništa me posebno nije ni vuklo. Ali u posljednjih godinu dana počeo sam primjećivati nešto što bih nazvao nevidljivim pozivom. Slika, pa video, pa još jedna fotografija, i sve je odreda sugerisalo da se tamo nešto dešava što vrijedi vidjeti. Kada nekome kažete da idete „turistički“ u Derventu, dočekaće vas blagim čuđenjem, a taj neko, po pravilu, uopšte ne zna kako grad danas izgleda. Odlučili smo da provjerimo sami. Jedan od kružnih tokova Iz Banjaluke put traje oko sat vremena. Na samom ulazu u grad dočekuje vas lijep, tematski uređen kružni tok, i ne samo taj jedan, gotovo svi u gradu su osmišljeni na interesantan način, tas na vagi, makaze... sugestije na tekstilnu industriju, jer je Derventa prevashodno industrijsko mjesto. Usput sam primijetio i uređeno dječije igralište, znak da se o urbanom prostoru razmišlja sa više dimenzija, ne samo turističke. Podsjećam sebe na nešto u šta duboko vjerujem. Da bi grad bio atraktivan za turiste on mora biti dobro mjesto za život lokalnom stanovništvu. Parkirali smo blizu glavnog šetališta. Vikendom je parking besplatan, inače dnevna karta košta 2 KM. Zanimljivo, tu je i punjač za električna vozila, detalj koji odaje da grad prati trendove. Primjećujemo lijep mural na obližnjoj zgradi. Mural na zgradi Poslije doručka krenuli smo u šetnju glavnim trgom. Iako je bilo već 11 sati prijepodne, grad je djelovao gotovo pust, tek poneki prolaznik. Ulice čiste, kante za otpad uredne. Stiče se utisak da se o tome posebno vodi računa. Trg pravoslavlja Detalji sa glavnog trga Kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodice zastali smo kod postavljenog terena za šah na otvorenom. Prišao nam je jedan penzioner, pitao odakle smo. Rekao sam mu da je supruga iz Banjaluke, ja iz Hercegovine. Odmah je pomenuo da u Derventi ima dosta Hercegovaca, i naveo poznato prezime: Nožica. Šahovsko polje Nastavili smo dalje i, periferno, primijetili prodavnicu Posavske kuće. Ideja koja je, po ugledu na dobru praksu Hercegovačke kuće u Trebinju, zaživjela u više krajeva i regija. Prošli smo pored Katoličke katedrale Svetog Juraja i Ali-agine džamije. Tu je i fontana, klupe, i na par mjesta estetski lijepo uklopljene ljuljaške. Nije neuobičajeno za naše krajeve da se na tako maloj udaljenosti nalaze bogomolje sve tri konfesije, a Derventa je jedan od tih gradova. To dovoljno govori o multikulturalnom bogatstvu, povezanosti naroda, i, nažalost, apsurdima vremena i narativa u kojem živimo. Fontana i Ali-agina džamija Fontana i pogled na Gradsku kuću Na rubovima trga, po građevinskom materijalu, vidi se da uređenje još traje. Tu su i Zavičajni muzej i Gradska kuća. Cijeli ambijent djeluje evropski. Malo dalje, kod Centra za kulturu, cijela jedna porodica se fotografisala pored telefonske govornice. I mi smo. Odlučili smo da je za jutro dovoljno i krenuli dalje. Obišli smo vidikovac iznad grada, lijepo uređenu i osmišljenu lokaciju. Izletište Patkovača U međuvremenu smo stigli do izletišta Patkovača. Lijep prilaz, uređeno izletište i kupalište na rijeci Ukrini. Bilo je ljudi. Upoznali smo jednu porodicu, a razgovor je pokrenulo, pomalo simbolično, isto ime njihovog i našeg djeteta. Malo smo se osvježili i krenuli dalje. Na pameti su mi bile detlačke ambarine i kalenderovački sir. Poznanici su me upozorili da ću sir teško naći van sela i bili su u pravu. Prošao sam kroz Kalenderovac, ali nisam sreo nikoga koga bih mogao pitati, a kamoli od koga kupiti. Manastir Donja Bišnja i Ambarine Svratili smo u Manastir Donja Bišnja. Nikoga nismo zatekli, bili smo sami. Proveli smo tamo neko vrijeme i krenuli dalje, prema Detlaku i Ambarinama. Stigli smo do manastirske crkve Svetog proroka Ilije, ali nisam znao kako dalje do samih ambarina. Ovo je mjesto gdje moram staviti primjedbu: informisanost o lokalitetima i turistička signalizacija moraju biti na znatno višem nivou. Lokaliteti jednostavno nisu obilježeni, niti na licu mjesta nude bilo kakve dodatne informacije posjetiocu. Srećom, u dvorištu crkve zatekli smo ljubaznu gospođu koja nam je dala sve potrebne smjernice. Ispostavilo se da je riječ o rođenoj sestri igumanije. Svratili smo u crkvu, a zatim kroz dvorište krenuli ka ambarinama. Mala kapija vodi u nepoznato - put od drvenih staza i stepenica spušta vas u šumarak, u ovo doba godine nije čišćen, ali sasvim je prohodan. Manastirska crkva Svetog proroka Ilije Detlačke ambarine Ambarine su fenomen i vjerovatno jedan od najmističnijih lokaliteta koje sam do sada vidio kod nas. Riječ je o 23 rupe, duboke i do tri metra, uklesane u kamenu, za koje se pretpostavlja da su nekada služile za skladištenje hrane. Priča kaže da su u tim rupama pronađeni i fosili koji potvrđuju da se tu, u davnoj prošlosti, prostiralo Panonsko more. Kada smo završili obilazak, bilo je već kasno veče. Umorni, ali zadovoljni, dogovorili smo se da ćemo se vrlo brzo vratiti, jer ima toga još da se obiđe. Derventa, na primjer, ima i dvije vinarije, a poznata je i po vašaru koji se, još od 1851. godine, održava krajem avgusta. Detalj iz grada – voz Ćiro Šta na kraju reći o Derventi? Apsolutno vrijedna pažnje i posjete. Jedan od argumenata ide i u prilog geografije, jer je granica sa EU udaljena svega dvadesetak kilometara. Dobio sam u međuvremenu i informaciju da grad uskoro dobija luksuzan hotel sa konferencijskim i spa sadržajima, što, uz trend uređenja urbanog jezgra i sve prisutnije investicije, ide u prilog tezi da će Derventa polako, ali sigurno, postati zanimljiva sve većem broju turista.
Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca. Izvor rijeke Plive Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome. Gužva na otokama Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak. Konoba kod Dragane Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice. Vodopadi i „kompenzacija“ Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu. Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini. Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige. Krava kao atrakcija Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija. Raj na vodi Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna. Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“. Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
Buđenje ranog turizma
Proljeće je godišnje doba koje unosi novu energiju u ljude, u prirodu, pa i u ideju putovanja. Dani postaju duži, sunce toplije, a boje livada i drveća življe. Sve oko nas procvjeta, pa nije ni čudo što upravo sada počinjemo razmišljati o izletima, šetnjama, biciklima, planinarskim stazama i malim vikend putovanjima. Nakon zimskog mirovanja, slobodno vrijeme ponovo dobija smisao u pokretu i boravku na otvorenom. “ Putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu”. Seneka Manjača/Milena Erceg Visoravan Morine/Miljan Rogan U ovom periodu, domaći turizam počinje da cvjeta zajedno sa vegetacijom. Skijališta polako utihnu, ali se zato bude planinarske, biciklističke i pješačke staze, obale rijeka i jezera, izvori i parkovi prirode, sve od Orjena pa do Une. Kampovi i izletišta širom zemlje postaju središta aktivnosti i uživanja u prirodi, najavljujući sezonu koja slijedi. Park prirode Orjen/Herz Adventures Polje lavande u Ljubinju/Radovan Dangubić Ono što domaći turizam čini posebnim jeste njegova autentičnost. Domaći putnici nemaju šta čekati “glavnu sezonu”, naprotiv, oni su prvi vijesnici turizma, baš kao što su visibabe vijesnici proljeća. Upravo ova dešavanja i aktivnosti po našim ruralnim područjima, jezerima i planinama stvaraju temelje razvoja turističkih proizvoda u manjim zajednicama, iako to sporo ide, iako još nismo svjesni te činjenice ili prosto zanemarujemo koliko blago imamo na dohvat ruke. Da li je za nekoga iz Trebinja zaista daleko otići do jezera Alagovac u Nevesinju? Ili za Banjalučane obići izvore Plive? Ove mini avanture ne zahtijevaju ništa osim volje i malo vremena. Ipak, s rastom interesovanja dolazi i odgovornost. Ako volimo prirodu, pokažimo to djelima. Hajde da destinacije ostavljamo čistim, da za sobom ne ostavljamo plastiku, papir ni opuške. Hajde da stvaramo naviku poštovanja prema prostoru koji nas hrani i smiruje. Kome zapravo ostavljamo smeće ako ne sebi? Svaki opušak bačen kroz prozor automobila, svako nepokupljeno smeće nakon izleta i neispražnjen kontejner govori o našem odnosu prema mjestu u kojem živimo. Zašto bi nekome dali priliku da nas cijeni po bačenom smeću pored puta? Možemo bolje od toga. Dovoljno je malo više savjesti i kolektivne odgovornosti. Možda djeluje kao ironija, ali dok se svijet ubrzano mijenja i nesigurnost raste, mi postajemo jedna od sigurnijih i ugodnijih destinacija. Gdje još možete za sat vremena stići iz centra grada do guste šume? Gdje možete zahvatiti rukom i popiti vodu s izvora, ili dremnuti na klupi bez straha? Držati privatne stvari na stolu dok pijete kafu? Da, možda nemamo savršen javni prevoz, možda taksista računa u eurima, ali ćete skoro svuda naići na iskren osmijeh i spremnost da vam pomognu da stignete na vrijeme i u pravom trenutku do bilo koje atrakcije ili lokacije. Upravo je ta toplina i osjećaj sigurnosti jedan od važnijih razloga i motiva koji godinama privlači goste i stvara vrijednost veću od očekivane. Bez obzira na narativ s kojim se evo i 35 godina kasnije borimo. Možda je vrijeme da i mi sami od sebe počnemo očekivati više i da cijenimo ono što imamo, njegujemo prirodu i s ponosom budemo turisti u vlastitoj zemlji.