Pojam „masovni turizam“ se koristi u više destinacija i širom svijeta, ali praksa pokazuje da se najčešće veže za primorske destinacije, odnosno gradove koji imaju direktan izlaz na more ili okean.
Da li su vam poznati naslovi poput ovih: „Venecija: Naplaćujemo ulaz u grad! Barcelona: Nema više iznajmljivanja apartmana za turiste! Firenca pozdravlja odluku i zabranjuje kratkoročni smještaj u užem centru. Dubrovnik: Dosta nam je buke, kazna za vučenje kofera po Stradunu! Amsterdam: Stop ulasku u luku brodovima za krstarenje!“?
Razlozi su različiti, od visoke cijene iznajmljivanja pa i nestašica stanova za duži boravak, buke, zagađenja životne sredine, nesnošljive količine smeća, zagušenog saobraćaja do generalno prekomjerne posjete turista ili blaže rečeno, posjete kojom više ne mogu upravljati.
Za pojam masovnog turizma se vežu negativni uticaji i po život lokalnog stanovništva. Od privatizacija javnih površina, ekstremnog rasta cijena nekretnina i pretvaranje svakog slobodnog prostora u apartman, opterećenja komunalne mreže, izražene sezonalnosti koja negativno utiče na kvalitet usluge, a pritom dovodi do visokih cijena proizvoda i usluga, koje se reflektuju kroz disbalans cijene i kvaliteta, pa do devastacije zemljišta, ugrožavanja biodiverziteta i na kraju pada kupovne moći lokalnog stanovništva koja dovodi do opšteg nezadovljstva.
Doxey indeks iritantnosti
Stručnjacima u turizmu je poznat Doxey indeks iritantnosti, koji je razvijen još 1975. godine, otprilike u periodu kada su masovnim dolascima već uveliko bile zahvaćene neke od pomenutih zemalja i gradova.
Iako se ovaj model ne temelji na detaljnim istraživanjima, izuzeta je pretpostavka da homogenost karakteriše zajednicu, i da je zajednica u cjelosti neprijateljski raspoložena prema turizmu, ali se često dešava da je zajednica u stvari heterogena, gdje recimo nezaposleni sa jedne strane i preduzetnici sa druge pozdravljaju bilo kakav rast u turizmu, vidjevši u tome i svoju šansu za rastom.
Elem, Doxey indeks iritantnosti govori o tome da su lokalni ljudi koji su u početku imali pozitivnu perspektivu turizma počeli imati negativnu perspektivu turističkih aktivnosti zbog brzog razvoja turističke industrije i negativnih aspekata turizma.
Model sugeriše da zajednice prolaze kroz slijed reakcija kako turistička industrija koja se razvija u njihovom području postaje sve izraženija i njihove percepcije se mijenjaju s iskustvom i to u četiri faze.
Faze
Euforija je prva faza u kojoj stanovništvo odredišta osjeća pozitivnu emociju zbog mogućnosti turizma u tom području. Ova faza je povezana s početnim razvojem destinacije kao turističke lokacije – tako da postoji osjećaj uzbuđenja i iščekivanja. Broje se dolasci, noćenja, priča o nacionalnostima koje nas posjećuju i generalno, opšti cilj je zadovoljan gost.
Apatija je druga faza u kojoj se počinje razvijati formalniji kontakt sa turistima. Stanovnici neke lokalne zajednice turiste počinje doživljavati kao izvor prihoda i ulaganja. Najvažnije je da gost dođe, potroši koliko mi smatramo da treba, i vrlo brzo ode.
Smetnja ili iritacija je treća faza u kojoj stanovnici počinju uviđati negativnu stranu turističke industrije u svom području: masovnost, previše prometa, zagađenje životne sredine, previše otpada, dok će na investicije gledati kao novac bačen na turističke aktivnosti i sadržaje, a ne na stvari koje lokalno stanovništvo treba.
Antagonizam je posljednja faza u kojoj su stvari najgore. Na turiste se gleda kao na uzrok svih problema koji se javljaju u nekom području i poredeći stanje u nabrojanim državama sa ovom teorijom, rekao bih da su došli u posljednju fazu koja nesumnjivo traži reakciju usljed prekomjernog turizma ili slabog upravljanja destinacijama. To žemo pustiti vremenu i struci da kaže.
Dok pišem o ovom modelu, na pamet mi padaju destinacije u okruženju i u kojim se fazama nalaze. Znam za neke lokacije u Hrvatskoj koje se nalaze u trećoj fazi, znam za destinacije crnogorskog primorja koje su mahom u drugoj, a destinacija koju između ostalog i ja predstavljam je još u prvoj.
Takođe, sumnjam da ćemo mi kao destinacija ikada imatiproblem sa masovnim turizmom, odnosno sa turizmom koji bi mogao imati negativan opšti uticaj na okolinu izuzev pojedinačnih ili mikro lokacija u destinaciji.
Razlog vidim u tome što se radi o ruralnoj destinaciji, gdje sama struktura i površina govori da imamo potencijal upravo suprotan, a to je takozvani zeleni turizam koji promoviše zaštitu životne sredine i očuvanje prirodnih resursa.
Šta se može očekivati u BiH?
Ovakav oblik turizma, ukoliko budemo imali zdrav pristup, za koji još nije kasno, teži upravo smanjivanju negativnog uticaja samog turizma na okolinu. Republika Srpska i Bosna i Hercegovina mogu i trebaju da budu destinacija za bijeg iz urbanih sredina u prirodu i sadržaje koji podrazumijevaju boravak i aktivnosti u prirodi.
To može biti pješačenje, planinarenje, vožnja bicikla, obilazak nacionalnih parkova i parkova prirode, obilazak kulturnog i prirodnog nasljeđa, aktivnosti na vodi poput raftinga, kajakinga, kanjoinga, sa planskim ulaganjem u sela i proizvodnju domaćih proizvoda. U ovom kontekstu negativna je svaka namjera kojom se eksploatiše i devastira prirodno okruženje zarad interesa, obično pojedinaca ili interesnih grupa ljudi, a pozitivna svaka inicijativa i nova površina zaštićenog područja, kojeg uzgred u Republici Srpskoj trenutno ima jako malo, svega 3 %.
Ukoliko budemo na pravoj strani turizma, uz dovoljno empatije prema prirodi i životnoj sredini, i sa dovoljno znanja da lokalne zajednice njegujući biodiverzitet u kojem se nalaze istovremeno budu poželjne destinacije sa autentičnom turističkom ponudom, bićemo nezaobilazna stanica za turiste sa istančanim ukusom koji žele jedinstveno, drugačije i iskustvo podređeno održivom rastu, jer vijekovi oblikovanja života na ovim prostorima nam daju mogućnost savremene afirmacije u svijetu turizma u kojem se danas vrednuje autentičnost.
Slični blogovi
Mala studija slučaja – autentično
Na Zelenoj pijaci u Trebinju piše “bijeli luk” pored onoga što je oduvijek bio saransak ili česan. Zelena pijaca je odavno sinonim za susret, mjesto lokalne ponude i tražnje, razgovora i komentara. Već dugo ljudi kao pod obavezom tu svraćaju i kupuju domaće proizvode. Trebinjske ili one, malo dalje, komšijske. Zašto bijeli luk, a ne saransak? Vjerovatno zato da ne bi morali objašnjavati kupcu, da ne bi morali ponavljati istu priču desetom mušteriji, da ne bi gubili vrijeme na riječ koju pola ljudi ne zna. Nazoveš ga onako kako ga kupac zove. Prodaješ brže. Ali svaki put kad zamijenimo lokalni naziv onim univerzalnim, izgubimo nešto što se poslije teško vraća. Saransak nosi mjesto, jezik i generacije koje su ga tako zvale. Bijeli luk je isti proizvod, naravno, ali bez lokalne adrese. Kad prodaš saransak prodao si lokalni proizvod, autentičnog naziva. Dobio si iskustvo i novo znanje. Kad prodaš bijeli luk, prodao si, odnosno kupio bijeli luk koji imaš i na svojoj pijaci. Sarasak ima adresu, bijeli luk je nema. Turizam živi od te adrese. Od onoga što se ne može kupiti na drugoj pijaci, u drugom gradu, barem ne pod tim imenom. I ne sa istom vrijednosti. A, kada izbrišemo riječ, izbrišemo i dio te vrijednosti. Ne govorim o nostalgiji. Govorim o resursu koji nestaje isto tako brzo kao i svaki drugi kad ga niko ne štiti ili ne koristi.
Turistički proizvod kojeg nema u brošurama
U turizmu često govorimo o investicijama, hotelima, smještajnim kapacitetima, atrakcijama i statistici. Mjerimo dolaske, mjerimo noćenja i prihode. Međutim, ništa od toga gost ne ponese u rancu uspomena kada krene kući. Krenimo od sebe. Šta nas čini srećnim kada putujemo? Siguran sam da je većina odgovora kod ljudi slična. Želimo da putovanje protiče bez stresa. Da nema nepotrebnih komplikacija. Da se osjećamo dobrodošlo, sigurno i opušteno. Upravo zato turističko iskustvo počinje mnogo prije dolaska u smještaj. Ne počinje ni na putu, aerodromu, ili, posebno aktuelno kod nas, na graničnom prelazu, iako gužve na graničnim prelazima tokom turističke sezone predstavljaju jednu od najozbiljnijih prepreka razvoju konkurentskog turizma u regionu. Kada putnik sate provede u koloni na suncu ili zatvoren u autobusu, teško je očekivati da će svoje iskustvo ocijeniti kao prijatno. Vrijeme koje je namijenio odmoru pretvara se u test strpljenja, a prvi utisak o putovanju postaje frustracija. Posebno je osjetljivo pitanje turističkih autobusa, gdje se nerijetko događa da je sama vožnja do destinacije kraća od čekanja na granici. Takva iskustva ostavljaju trag i često poništavaju veliki dio napora uloženog u promociju ili razvoj turističke ponude, a tek koliki trag ostavlja na uložen trud od strane agencije. E, tu kreće turizam osjećaja, jer turista ne razdvaja svoje iskustvo na sektore i nadležnosti. Njega ne zanima da li je za gužvu odgovorna granična policija, putna infrastruktura, turistička agencija ili neko četvrti. On pamti samo kako se osjećao u tome trenutku. Ako putujemo avionom, srećni smo kada nema prevelikih gužvi, kada brzo završimo čekiranje i kada je let siguran i udoban. Kada stignemo u smještaj, želimo da nas dočeka ljubazan domaćin, da je soba čista, da nema buke i da sve izgleda onako kako je predstavljeno prilikom rezervacije. Važan nam je osmijeh recepcionera i dobra kafa. Važno nam je da taksi stigne na vrijeme i da se osjećamo sigurno dok šetamo gradom. U jednom od svojih ranijih tekstova napisao sam da destinaciju treba posmatrati kao vlastiti dom, a turista kao gosta koji nam dolazi u kuću. Kada nam dolaze prijatelji ili rodbina, ne pokazujemo im namještaj. Trudimo se da se osjećaju prijatno, dobrodošlo i opušteno. Isto bi trebalo da važi i za destinacije. Turista želi osjetiti atmosferu mjesta, upoznati ljude, probati lokalnu hranu, prošetati ulicama i makar na nekoliko dana postati dio lokalne svakodnevice. Personalizovan pristup gostu je turistički proizvod Turističko iskustvo počinje mnogo prije nego što turista lično dođe. Mi ne znamo kada se neko uhvatio u razmišljanju – idem tamo! Kada smo ga tačno pozvali, ko ga je pozvao i koliko puta smo pozivali do prelomnog trenutka. Zbog toga, poziv prema turistima počinje načinom na koji su nam uređene ulice u gradovima, počinje čistoćom šetališta, cvijećem, sigurnošću koju mu obećavamo. Počinje načinom kako odlaženo otpad, počinje načinom i odnosom prema prirodi. Počinje kulturom ophođenja. Uslugom i ponudom koju je istražio. Kada dođe, gost veoma brzo osjeti da li je negdje dobrodošao. Osjeti konobara, recepcionera, taksistu, trgovca, vodiča, baku na pijaci, radnika u mjenjačnici i slučajnog prolaznika kojeg je zamolio za informaciju. Reputacija destinacije se gradi upravo u tim susretima. Zbog toga vjerujem da budućnost turizma neće pripadati destinacijama koje imaju najviše atrakcija, već onima koje budu najbolje razumjele ljude. Onima koji nauče upravljati osjećanjima gostiju. Onima koji budu radili na emociji. I baš zbog toga, personalizovan pristup gostu se nikako ne treba gledati kao dodatna vrijednost turističkog proizvoda, jer on sam po sebi jeste turistički proizvod.
Destinacija kao dom
Zamislimo turističku destinaciju kao vlastiti dom, a turistu kao gosta koji nam u tu kuću donosi darove: svoj novac, vrijeme, povjerenje i preporuku drugima. Često smo skloni banalizovati riječ “turista”, smatrajući da je to neko ko usput dolazi da “prespava” i “nešto obiđe”. Međutim, moderni putnik traži mnogo više od pukog obilaska i želi znati gdje spavamo, šta jedemo, gdje izlazimo, kakva su nam dvorišta, ulice i obale rijeka. Želi probati našu hranu, prošetati našim stazama i upoznati naše ljude. Ukratko, želi postati dio naše svakodnevice na nekoliko dana i spreman je da to pošteno plati. Čak i prema slobodnoj procjeni, prosječan turista u našoj destinaciji dnevno ostavi 100 eura. Taj iznos se vrlo brzo i lako rasporedi kroz lokalnu ekonomiju, od noćenja s doručkom, preko jutarnje kafe i ručka u restoranu, pa sve do taksija ili rentanja auta, natočenog goriva, kupljenih suvenira, domaćih proizvoda i sl. A kako se ponašamo kada očekujemo goste u vlastitoj kući? Ne ostavljamo prljave čarape nasred sobe, ne gomilamo kese smeća iza vrata i sigurno ne bacamo stari dušek u dvorište. Pospremimo, provjetrimo, obrišemo prašinu, a nerijetko kupimo i cvijeće za sto. Tim činom pokazujemo poštovanje i prema sebi i prema onome ko nam dolazi. Zašto bi onda bilo drugačije sa našom destinacijom? Zašto nam je prihvatljivo da su kontejneri prepuni, da se plastika i smeće talože kraj rijeka i jezera, tik uz puteve kojima prolaze turisti, ali i naša djeca svaki dan? Ako brižno čuvamo svoj dnevni boravak, zašto nam obala rijeke služi kao deponija? Ako bismo sklonili stvari po kući da ih gost ne preskače, kako onda možemo mirne savjesti ostaviti smeće na obalu i naivno očekivati da to niko neće primijetiti? Statistike i globalni trendovi ne praštaju nemar. Prema podacima relevantnih turističkih platformi i organizacija, više od 70% današnjih putnika pri odabiru destinacije direktno uzima u obzir ekološku osviještenost i čistoću. Loša recenzija zbog divlje deponije na putu do vidikovca, ili fotografija smeća na društvenim mrežama, u trenu briše desetine dobrih ocjena. Turista koji se spotakne o naš nemar, rijetko se vraća. Da bismo ovo promijenili, moramo shvatiti da turizam nije posao samo turističkih radnika, komunalnog preduzeća ili lokalnih ugostitelja, on je odraz cijelog društva. Promjena zahtijeva konkretne korake, od prestanka posmatranja javnog dobra kao nečega “tuđeg”, i shvatanja da su obale rijeka, šume i ulice naše dvorište, preko nadležnih službi koje moraju osigurati adekvatnu infrastrukturu, jer je neophodna, i često je upravo ona problem koji nadograđuje nesavjesnost pojedinca, do nulte tolerancije prema onima koji uništavaju, bilo kroz građanske inicijative upozoravanja ili strožu primjenu zakonskih kazni. Destinacija je ogledalo naše kulture življenja. Onoliko koliko je nama stalo do mjesta u kojem živimo, toliko će sutra biti važno i našem gostu. Čistoća, red i briga o okolini moraju biti minimum našeg ličnog i kolektivnog samopoštovanja.