Baku je čist, zelen i miran grad, i to je prvo što primijetite. U Azerbejdžan sam otišao zbog Uzakrota samita, a grad sam upoznao pješke: 50.000 koraka od obale Kaspijskog mora i centra do zidina Starog grada.
Primorski bulevar (Baku Boulevard) je ogroman park uz samu obalu, pun dječjih igrališta, kafića i hlada. Godine 2024. dobio je Large Urban Park Award, međunarodno priznanje organizacije World Urban Parks za velike gradske parkove. Odmah uz njega je Stari grad, Ičerišeher sa Djevojačkom kulom i Palatom širvanšaha, od 2000. je na UNESCO listi svjetske baštine.
Ali da bi se Baku razumio, treba se vratiti malo unazad.
Nafta, Nobelovi i prva republika
Moderni Baku izrastao je iz nafte. Krajem 19. vijeka u grad su došli braća Robert i Ludvig Nobel, osnovali kompaniju Branobel i uveli naftovode i prve tankere. Oko 1900. godine naftna polja oko Bakua davala su otprilike polovinu svjetske nafte. Dio tog bogatstva, preko udjela Alfreda Nobela, završio je i u fondu iz kojeg se danas dodjeljuju Nobelove nagrade.
Malo ko zna da je Azerbejdžan imao republiku prije mnogih evropskih demokratija. Azerbejdžanska Demokratska Republika proglašena je 28. maja 1918. kao prva sekularna parlamentarna republika u muslimanskom svijetu. Žene su dobile pravo glasa, ranije nego u SAD-u, Francuskoj ili Italiji.
Republika je trajala svega 23 mjeseca. U aprilu 1920. ušla je Crvena armija i Azerbejdžan je postao dio Sovjetskog Saveza. Nezavisnost je obnovljena 1991., a današnja država sebe vidi kao nasljednicu one iz 1918.
Između Turske i Rusije
Azerbejdžan je okrenut Turskoj, ali ne okreće leđa Rusiji. Taj balans osjeti se svuda.
Sa Turskom je veza bratska. Odnosi se opisuju sloganom „jedna nacija, dvije države“, a mnogo mladih Azerbejdžanaca studira u Turskoj. Azerbejdžanski jezik pripada istoj, oguskoj grani turkijskih jezika kao turski. Po mom sluhu zvuče vrlo slično, i Azerbejdžanci i Turci se bez problema sporazumijevaju.
Sa Rusijom je veza starija i drugačija. Gotovo dva vijeka u sastavu Ruske imperije i Sovjetskog Saveza ostavila su ruski jezik kao drugi jezik grada. Engleski im nije jača strana, ali sporazumjeti se možete, a ruskim i turskim gotovo svi.
Niko vam to ne objašnjava, ali se vidi: Baku stoji na raskršću i vodi računa da ne zavisi ni od koga. Jaka država, oslonjena na naftu i gas, koja djeluje prilično nezavisno. Koliko sam uspio vidjeti i pročitati, Evropska unija ih pretjerano ni ne zanima.
Grad u kojem je sve na svom mjestu
U Bakuu se vidi da neko misli o gradu. Zelenih površina ima mnogo, i svaka je uređena i smislena, ne ostatak prostora između zgrada.
Na bulevaru se krije i jedno iznenađenje: Mala Venecija. Ideja je potekla od Ališa Lemberanskog, sovjetskog gradonačelnika Bakua, koji se vratio iz Venecije toliko oduševljen da je odlučio napraviti njenu malu verziju uz Kaspijsko more. Kanali i mostovi izgrađeni su 1950-ih i 1960-ih, a danas se kroz njih plovi gondolama, između ostrvaca sa restoranima. Nije Venecija, i ne pokušava da bude, ali je simpatičan predah u šetnji, naročito uveče kad se upale svjetla.
Iz gotovo svakog ugla grada vidi se ogromna državna zastava. Na Trgu državne zastave vijori se sa jarbola visokog oko 201 metar, a zastava dimenzija 40 sa 80 metara upisana je u Ginisovu knjigu rekorda kao najveća zastava koja se vijori na svijetu. Postaje orijentir: gdje god da se izgubite, zastava vam kaže gdje je more.
Mješavina tradicionalnog i urbanog vidljiva je i u arhitekturi, ali ništa nije rogobatno. Naišli smo na džamiju, jermensku i rusku crkvu, a sve su lijepo utopljene u sredinu i ambijent, bez prenaglašavanja.
Sitnice govore najviše:
- korpe za otpatke na svakom ćošku
- na dosta mjesta male kućice za mačke, sa vodom i hranom
- zatvoreni prostori bez dima; zakon o ograničenju pušenja na javnim mjestima na snazi je od 2018.
- dobar dio grada pod kamerama
Kamere imaju i svoju drugu stranu. Mladi sjede po parku i na obali, telefoni i torbice stoje pored njih, i niko se ne osvrće. Tada shvatite čemu služe.
Na ulicama dominiraju automobili sa azijskog tržišta, mnogo luksuznih vozila i SUV-ova. Sve skupa odiše utiskom da je Baku dobro mjesto za život.
Ljudi su posebna priča
Ljudi u Bakuu su urbani, i nisam primijetio razliku između njih i ljudi u drugim evropskim gradovima. Naprotiv, evropskiji su od mnogih koji tu etiketu nose sa Zapada.
Nisu navalentni. Opušteni su, puste vas da priđete, pogledate, pitate, bez ikakvih očekivanja. A u kafićima i restoranima su znatiželjni, pitaju odakle ste i šta radite u Bakuu.
Omladina je urbana, a hrana je fenomenalna. Sve u svemu: mirno, nenapeto, sigurno, jako čisto i zeleno.
Zašto Baku, i zašto sada
Baku je bliži nego što mislimo. Od 1. avgusta 2026. do 1. avgusta 2027. državljani BiH mogu turistički putovati u Azerbejdžan bez vize, do tri ulaska i do 30 dana po posjeti. Državljanima Azerbejdžana za BiH viza ni ranije nije trebala.
Na Uzakrota samitu to se osjetilo: veliki broj azerbejdžanskih agencija interesovao se za saradnju sa našim regionom. Najrealnija opcija za kombinovane ture je direktan let do Beograda, dok je transfer preko Istanbula za Sarajevo skuplji i manje praktičan.
Baku ove jeseni ima i fudbalski razlog za posjetu. Sabah, klub osnovan tek 2017., prošle sezone je osvojio duplu krunu i prekinuo dominaciju Karabaha. Ove godine prvi put igra ligašku fazu Lige šampiona, kao najmlađi klub u istoriji takmičenja koji je stigao do te faze. Na Olimpijskom stadionu u Bakuu dočekuje Barselonu, Borusiju Dortmund, Napoli i Slaviju iz Praga. Za agencije koje prave pakete, to je gotov povod za putovanje.
Zato vrijedi otići. Ne kao na egzotičnu destinaciju, nego kao u grad koji nam je kulturno bliži nego što izgleda, a u mnogo čemu korak ispred.
Slični blogovi
Šipovo na vodi
Nisam prvi put u Šipovu, ali moram priznati da za razliku od posljednjeg puta mjesto mnogo više odiše turističkim nego ranije. Na svakom koraku su apartmani, bungalovi, vikendice, eko zone, do duše ovakve i onakve, ali sasvim je jasno da je dobar dio lokalaca počeo prihvatiti ulogu domaćina. To je dobro za ovo mjesto, jer je situacija sa odnosom prema prirodi kritična, i nadam se da će je jak interes lokalaca i značajne posjete turista sačuvati, u smislu gledanja na prirodu kao na turistički resurs od kojeg može imati korist cijela zajednica, a ne samo par pojedinaca. Izvor rijeke Plive Šipovo je u koroni, ako se tako može reći, prodisalo. Otkriveno je. Otkrivali smo ga svi pomalo, promovisali, vidjeli nešto jedinstveno, važno i potentno za prodati. Malo se šetajući pravim važan, jer znam koliko sam puta i na koliko mjesta i prilika, prepoznajući potencijal, promovisao ovo mjesto. Ima tu još mnogo štošta uraditi i urediti. Nisu mi neke stvari koje sam vidio mile, ali ovaj tekst nije o tome. Gužva na otokama Na Janjskim otokama me je dočekala gužva. Parking se plaća, ali mnogo auta parkiranih na sve moguće načine samo po sebi unosi nelagodu. Tu je i autobus, tek pristigao. Po običaju, prvo se javim Dragani. Htio sam i juče, ali je to bilo nemoguće zbog gužve. Janjske otoke kod Dragane... šareno, slatko i puno k'o šipak. Konoba kod Dragane Za razliku od nekih prethodnih puta, primjetno je da su se i drugi mještani organizovali, pa imate još nekoliko opcija u blizini za sjesti. Nije to na nekom visokom nivou, da se razumijemo, ali seoski korektno. Na kraju i dolaziš zbog nečega takvog. Dobro, klupa za sjedenje se može popraviti, jer ipak naplaćuješ sjedanje na njoj. Ali to su sitnice. Vodopadi i „kompenzacija“ Nekada ranije se nije baš moglo do vodopada, sada može lijepim makadamskim putem. Opet je kroz privatni posjed, i prolaz je besplatan, iako vam ljubazna žena na ulazu, pa i natpis, sugerišu da nešto pazarite kao kompenzaciju. Pivo je hladno. Cijene su simbolične, ali znate kako se kaže: zrno po zrno. Moj stariji dječak je dobio i bombonu. Vodopadi su lijepi. Jednom je prilaz lagan, drugi zahtijeva veliki oprez zbog visine i terena. I tu se mogu vidjeti lokalci koji prodaju, mahom osvježenje po simboličnim cijenama. U blizini je kuća koje iznajmljuju smještaj. Odaje se utisak kao da svi iznajmljuju smještaj. Potražnja čini svoje. Zaključujem da mnogo ljudi šeta, cirkuliše, odlazi i dolazi. Nedjelja je, čini se, poseban dan za vikend posjetu Janjskim otocima. Vidim to i poredeći sa odlaskom na izvor Plive, gdje smo bili jedini. Ni u obilasku Vaganske pećine nije bilo gužve, ali je bilo cirkulacije i tamo. Lijepo su je sredili. Prilaz je asfaltiran. Istraženi dio pećine koji je dozvoljen za posjetu i obilaske nije dug, pa relativno brzo možete završiti posjetu. Vagansku pećinu vrijedi posjetiti. Možda bi trebalo obezbijediti neku osnovnu opremu, recimo zaštitne kacige. Krava kao atrakcija Da se vratim na otoke. Krave su svuda oko nas. Od njihovog mlijeka nastaje jedan od najljepših sireva kod nas – Janjska pletenica. Interesantno je da ih dosta ljudi fotografiše. Odaje se utisak da su atrakcija. Ponesen time, fotografišem i ja. I o tome često govorim u medijima i radionicama: izvorne, jednostavne i svakodnevne situacije se, usljed velikih promjena u načinu života i njegovoj brzini, mijenjaju. Otuđili smo se od onoga što smo bili. Krava je atrakcija. Raj na vodi Na par stotina metara od glavnog parkinga imate lijep i sa ukusom uređen kafe/restoran „Raj na vodi“. Možete prići i kolima. Bože, strašno je instagramičan. Dosta je detalja koji vam bude interesovanje. Svaki gost drži telefon u ruci, vrti glavom i samo klikće. Tu sam prvi put. Pastrmka je bila ukusna. Razmišljam koliko su gotovo kompletne Janjske otoke fotogenične. Strašan dodatni motiv za dolazak u današnjem svijetu „na klik“. Vrijeme će pokazati da li će Šipovo sa svojim izvorima, rijekama, pećinama, prašumama i Janjskim otokama uspijeti napraviti kvalitetnu i održivu priču. Da li će napraviti prepoznatljiv i nenapadan ambijent, zasnovan na fenomenima prirode i autentičnom doživljaju, jer za to definitivno ima sve preduslove, ili će vremenom otići u potpuno drugu krajnost. Šanse su, u ovome trenutku, podjednake.
Buđenje ranog turizma
Proljeće je godišnje doba koje unosi novu energiju u ljude, u prirodu, pa i u ideju putovanja. Dani postaju duži, sunce toplije, a boje livada i drveća življe. Sve oko nas procvjeta, pa nije ni čudo što upravo sada počinjemo razmišljati o izletima, šetnjama, biciklima, planinarskim stazama i malim vikend putovanjima. Nakon zimskog mirovanja, slobodno vrijeme ponovo dobija smisao u pokretu i boravku na otvorenom. “ Putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu”. Seneka Manjača/Milena Erceg Visoravan Morine/Miljan Rogan U ovom periodu, domaći turizam počinje da cvjeta zajedno sa vegetacijom. Skijališta polako utihnu, ali se zato bude planinarske, biciklističke i pješačke staze, obale rijeka i jezera, izvori i parkovi prirode, sve od Orjena pa do Une. Kampovi i izletišta širom zemlje postaju središta aktivnosti i uživanja u prirodi, najavljujući sezonu koja slijedi. Park prirode Orjen/Herz Adventures Polje lavande u Ljubinju/Radovan Dangubić Ono što domaći turizam čini posebnim jeste njegova autentičnost. Domaći putnici nemaju šta čekati “glavnu sezonu”, naprotiv, oni su prvi vijesnici turizma, baš kao što su visibabe vijesnici proljeća. Upravo ova dešavanja i aktivnosti po našim ruralnim područjima, jezerima i planinama stvaraju temelje razvoja turističkih proizvoda u manjim zajednicama, iako to sporo ide, iako još nismo svjesni te činjenice ili prosto zanemarujemo koliko blago imamo na dohvat ruke. Da li je za nekoga iz Trebinja zaista daleko otići do jezera Alagovac u Nevesinju? Ili za Banjalučane obići izvore Plive? Ove mini avanture ne zahtijevaju ništa osim volje i malo vremena. Ipak, s rastom interesovanja dolazi i odgovornost. Ako volimo prirodu, pokažimo to djelima. Hajde da destinacije ostavljamo čistim, da za sobom ne ostavljamo plastiku, papir ni opuške. Hajde da stvaramo naviku poštovanja prema prostoru koji nas hrani i smiruje. Kome zapravo ostavljamo smeće ako ne sebi? Svaki opušak bačen kroz prozor automobila, svako nepokupljeno smeće nakon izleta i neispražnjen kontejner govori o našem odnosu prema mjestu u kojem živimo. Zašto bi nekome dali priliku da nas cijeni po bačenom smeću pored puta? Možemo bolje od toga. Dovoljno je malo više savjesti i kolektivne odgovornosti. Možda djeluje kao ironija, ali dok se svijet ubrzano mijenja i nesigurnost raste, mi postajemo jedna od sigurnijih i ugodnijih destinacija. Gdje još možete za sat vremena stići iz centra grada do guste šume? Gdje možete zahvatiti rukom i popiti vodu s izvora, ili dremnuti na klupi bez straha? Držati privatne stvari na stolu dok pijete kafu? Da, možda nemamo savršen javni prevoz, možda taksista računa u eurima, ali ćete skoro svuda naići na iskren osmijeh i spremnost da vam pomognu da stignete na vrijeme i u pravom trenutku do bilo koje atrakcije ili lokacije. Upravo je ta toplina i osjećaj sigurnosti jedan od važnijih razloga i motiva koji godinama privlači goste i stvara vrijednost veću od očekivane. Bez obzira na narativ s kojim se evo i 35 godina kasnije borimo. Možda je vrijeme da i mi sami od sebe počnemo očekivati više i da cijenimo ono što imamo, njegujemo prirodu i s ponosom budemo turisti u vlastitoj zemlji.
Djeluj lokalno, misli globalno
U jednom hotelu u Budimpešti vidio sam nešto što me je baš onako ljudski i profesionalno oduševilo. Radi se o jednom posebnom kutku u sali za doručak, koji je sav u znaku lokalnih ukusa. Svi mi koji smo dugo u turizmu dobro znamo kako to ide u praksi i ne treba se zavaravati. Jasno je da lokalni proizvođači često ne mogu da isprate tempo velikih hotelskih lanaca. Nekad bi zapelo kod količine, nekad kod prevoza ili onih strogih papira i standarda koje diktiraju zakoni i korporacije, a ruku na srce, i cijena često diktira priču. Teško je očekivati da svaki komad hrane na švedskom stolu bude domaći jer operativna logika velikih sistema jednostavno traži nešto drugo. Međutim, izdvojiti jedan kutak, jasno ga obilježiti i dati mu na važnosti je već nešto sasvim drugo. Zamislite samo taj sto na kojem se nađu naši prelijepi, zreli sirevi , onaj pravi med ili suvo meso koje miriše na tradiciju i domaće ognjište. Kad gostu ponudite te male teglice domaćih džemova od šumskog voća ili kutiju sa pažljivo biranim čajevima od hercegovačkih ili planinskih trava, vi mu na taj način pričate priču o sebi. Tim potezom gostu, ali i cijeloj zajednici, jasno kažete da cijenite podneblje u kojem radite. To je ono što bi u startu, već prvog jutra kada gost ustane i pođe na doručak, napravilo razliku između pukog noćenja i istinskog doživljaja destinacije. Možda bi ovo mogla biti jedna dobra domaća zadaća i za naše hotelijere. Da pretvorimo priču i želje u konkretan koncept.