Turizam u Bosni i Hercegovini nije samo grana privrede, on je i prilika da sačuvamo ono što jesmo, da unaprijedimo ono što imamo i ponudimo ono što se više ne nalazi svugdje – autentičnost, toplinu i doživljaj. Danas kada se u svijetu i osmjeh naplaćuje, kod nas se može naći besplatno, kao dodatak.
Kao turistički radnik posvećen promociji želim podijeliti nekoliko ključnih razmišljanja o tome zašto brendiranje lokalnog tržišta nije luksuz, nego nužnost i kako se istinski potencijal krije upravo u onome što često uzimamo zdravo za gotovo. Turizam, kod nas, još ima dušu i to je njegova najveća vrijednost.
Iskustvo je novi luksuz
Turizam je postao most između kultura, čuvar tradicije i, tamo gdje se njime kvalitetno upravlja, snažan ekonomski pokretač. U Bosni i Hercegovini gdje gotovo svako selo ima svoju priču, gdje je priroda bila naklonjena, turizam treba prerasti u pokret koji oživljava zaboravljene krajeve i vraća ponos ljudima. To nije nešto što se dešava mimo nas, eto tek tako, to se stvara s nama i oko nas. Ljudi ga stvaraju i to ne samo kroz velike projekte, već kroz male, lične inicijative koje mijenjaju lokalne sredine.
Na primjer, kada jedno seosko domaćinstvo odluči da primi goste, to nije samo dodatni prihod. To je prilika da pokažemo gostu kako izgleda naš način života, da prenesemo znanje, ispričamo priču i na održiv način ojačamo lokalnu ekonomiju. Turizam tada prestaje biti samo privreda i postaje alat zajedničkog razvoja.
Turizam traži uključivanje, ne samo posmatranje
Današnji putnik, a to nam potvrđuju i trendovi, sve više traži doživljaj, jer luksuz više nije ono što je skupo. Luksuz je ono što je rijetko, stvarno, nenaglašeno. Naši krajevi nude upravo takav vid odmora – kroz toplinu domaćina, uz priču iza svakog proizvoda, pogled s planinskog vrha, tišinu pored rijeke. To nije slučajno, to je odgovor na potrebe savremenog čovjeka koji traži iskustvo, mir, tišinu i sadržaj koji ga regeneriše.
Gost danas želi da vidi kako se peče rakija, da pomogne oko ognjišta, okusi i med i livadu iz koje je nastao. Želi da proba domaći sir, ali ne samo da proba. Želi da vidi kravu. Želi da vidi mužu i sirenje. Želi da to i sam uradi. Želi da pomogne oko berbe, da čuje kako se suši meso ili pravi domaći sok. Nije više dovoljno da im nešto samo pokažemo, moramo ih uključiti. I još bolje, moramo naučiti kako ih uključiti.
Autentičnost je postala najtraženija valuta, a mi u Bosni i Hercegovini, koja je ruralna destinacija, imamo prirodni kapital da je ponudimo u najčistijem obliku. Takva ponuda nije samo naša turistička niša, to je autentični izraz života. Možda je to opasno reći, možda i tužno, ali djeca će u budućnosti domaće životinje moći vidjeti samo na agroturističkim imanjima. Zato su nam ta imanja važna, kao čuvari identiteta, tradicije i znanja.
“Dođite da ispečemo hljeb zajedno”
Brendiranje lokalnog proizvoda, usluge ili destinacije mora da počne od priče. Ljudi ne kupuju više samo proizvode, oni kupuju emociju. Video u kojem domaćin vodi kroz svoje imanje, žena objašnjava kako je kuvala džem, dijete koje pokazuje kravicu iz štale, to je ono što ostaje. Uspješne turističke priče ne prodaju smještaj, već pozivaju na iskustvo.
Poziv “Dođite da ispečemo hljeb zajedno” govori više nego “Imamo doručak uključen u noćenje”. “Naučite kako se vrca med” stvara želju za dolaskom, dok “Prodajemo med” ne izaziva emociju. Uspješan lokalni brend ne gleda goste kao prolazne kupce, već kao saputnike u priči koju će zajedno pisati. Kada se to postigne, turizam se ne mjeri samo brojem noćenja, već brojem preporuka.
Priroda kao odgovornost, ne resurs
Dok svijet sve više govori o održivom turizmu, u pojedinim našim selima to nije trend, to je način života. Hrana se uzgaja na malim gazdinstvima, voda dolazi sa izvora, a odnos prema prirodi je naslijeđen, ne naučen. To nije marketinški trik, to je realnost onih zajednica koje su opstale.
Međutim, ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da nisu sva naša sela ni živa, ni pogodna za turizam. Mnoge ruralne sredine gotovo su potpuno napuštene, a broj stanovnika u njima godinama opada. Upravo zato, tamo gdje ljudi još žive i gdje postoji domaća proizvodnja, turizam može postati garant opstanka i način da se sačuva zajednica, ali i prostor.
Istovremeno, ne možemo reći ni da se možemo pohvaliti održivim turizmom. Padamo već na prvom koraku a to je procenat zaštićenih prirodnih područja koji je kod nas, i dalje, ispod svakog minimuma potrebnog za ozbiljan pristup zaštiti prostora. Ali imamo ono što mnogi nemaju – prirodu koja (još) nije uništena i koja bi, ako je zaštitimo i mudro iskoristimo, mogla postati osnova jednog drugačijeg pristupa turizmu.
Turizam smo svi mi
Zato je važno da prepoznamo šta nas čini posebnima, da to zaštitimo i razvijamo na način koji će dugoročno koristiti i ljudima i prostoru. Jer samo tako turizam može biti više od brojki, može biti od koristi i može biti garant opstanka na ovim prostorima.
Imamo jedinstvenu priliku da budemo među rijetkim odredištima koja nisu potpuno narušila ravnotežu između turizma i prirode. Ako sada postavimo jasna pravila, podržimo lokalne proizvođače, čuvamo rijeke, šume i običaje, naši gosti će to prepoznati. I ne samo to, oni će dolaziti, oni će nas preporučiti i željeti da se vrate i budu opet dio te priče.
Danas se većina putovanja planira online. Pretraga na mobilnom telefonu odlučuje hoće li neko doći baš kod nas ili negdje drugo. Ali digitalna prisutnost ne znači da moramo izgledati kao ostali. Naprotiv, i tu bi trebalo da budemo autentični.
Kratki video zapisi o tome kako se peče rakija, priče domaćina o životu na selu, prikazi šetnje kroz netaknutu prirodu – sadržaji su koji izazivaju emociju. Kada neko na drugom kraju svijeta pogleda video gdje djed ili baka objašnjavaju kako prave sir, ne vidi reklamu – vidi poziv.
Ne moramo imati savršene kamere, ali moramo imati iskrene ljude i stvarne priče. Digitalna prisutnost ne smije izgubiti ono što nas čini posebnima, a to je ljudskost.
Najvažnije je razumjeti da turizam nismo „mi“ i „oni“. Turizam smo svi zajedno. Domaćini, zanatlije, vodiči, prodavci proizvoda i usluga, od bake na pijaci, preko recepcionera hotela sa pet zvjezdica, do predstavnika opština i gradova. Svi smo na istom zadatku. Kada to shvatimo, turizam prestaje biti samo posao. Postaje čuvar identiteta, pokretač razvoja i način da vratimo mlade.
Bosna i Hercegovina ima sve ono što savremeni putnik traži – netaknutu prirodu, duboku tradiciju, srdačne ljude i bogatu kulturnu raznolikost. Ne smijemo to prodavati kao puki proizvod. Moramo to ponuditi kao iskustvo koje mijenja, inspiriše i pokreće.
Jer turizam nije posao od devet do pet. Kada se radi s dušom on postaje pokret, a pokreti ostavljaju trag.
Slični blogovi
Mala studija slučaja – autentično
Na Zelenoj pijaci u Trebinju piše “bijeli luk” pored onoga što je oduvijek bio saransak ili česan. Zelena pijaca je odavno sinonim za susret, mjesto lokalne ponude i tražnje, razgovora i komentara. Već dugo ljudi kao pod obavezom tu svraćaju i kupuju domaće proizvode. Trebinjske ili one, malo dalje, komšijske. Zašto bijeli luk, a ne saransak? Vjerovatno zato da ne bi morali objašnjavati kupcu, da ne bi morali ponavljati istu priču desetom mušteriji, da ne bi gubili vrijeme na riječ koju pola ljudi ne zna. Nazoveš ga onako kako ga kupac zove. Prodaješ brže. Ali svaki put kad zamijenimo lokalni naziv onim univerzalnim, izgubimo nešto što se poslije teško vraća. Saransak nosi mjesto, jezik i generacije koje su ga tako zvale. Bijeli luk je isti proizvod, naravno, ali bez lokalne adrese. Kad prodaš saransak prodao si lokalni proizvod, autentičnog naziva. Dobio si iskustvo i novo znanje. Kad prodaš bijeli luk, prodao si, odnosno kupio bijeli luk koji imaš i na svojoj pijaci. Sarasak ima adresu, bijeli luk je nema. Turizam živi od te adrese. Od onoga što se ne može kupiti na drugoj pijaci, u drugom gradu, barem ne pod tim imenom. I ne sa istom vrijednosti. A, kada izbrišemo riječ, izbrišemo i dio te vrijednosti. Ne govorim o nostalgiji. Govorim o resursu koji nestaje isto tako brzo kao i svaki drugi kad ga niko ne štiti ili ne koristi.
Turistički proizvod kojeg nema u brošurama
U turizmu često govorimo o investicijama, hotelima, smještajnim kapacitetima, atrakcijama i statistici. Mjerimo dolaske, mjerimo noćenja i prihode. Međutim, ništa od toga gost ne ponese u rancu uspomena kada krene kući. Krenimo od sebe. Šta nas čini srećnim kada putujemo? Siguran sam da je većina odgovora kod ljudi slična. Želimo da putovanje protiče bez stresa. Da nema nepotrebnih komplikacija. Da se osjećamo dobrodošlo, sigurno i opušteno. Upravo zato turističko iskustvo počinje mnogo prije dolaska u smještaj. Ne počinje ni na putu, aerodromu, ili, posebno aktuelno kod nas, na graničnom prelazu, iako gužve na graničnim prelazima tokom turističke sezone predstavljaju jednu od najozbiljnijih prepreka razvoju konkurentskog turizma u regionu. Kada putnik sate provede u koloni na suncu ili zatvoren u autobusu, teško je očekivati da će svoje iskustvo ocijeniti kao prijatno. Vrijeme koje je namijenio odmoru pretvara se u test strpljenja, a prvi utisak o putovanju postaje frustracija. Posebno je osjetljivo pitanje turističkih autobusa, gdje se nerijetko događa da je sama vožnja do destinacije kraća od čekanja na granici. Takva iskustva ostavljaju trag i često poništavaju veliki dio napora uloženog u promociju ili razvoj turističke ponude, a tek koliki trag ostavlja na uložen trud od strane agencije. E, tu kreće turizam osjećaja, jer turista ne razdvaja svoje iskustvo na sektore i nadležnosti. Njega ne zanima da li je za gužvu odgovorna granična policija, putna infrastruktura, turistička agencija ili neko četvrti. On pamti samo kako se osjećao u tome trenutku. Ako putujemo avionom, srećni smo kada nema prevelikih gužvi, kada brzo završimo čekiranje i kada je let siguran i udoban. Kada stignemo u smještaj, želimo da nas dočeka ljubazan domaćin, da je soba čista, da nema buke i da sve izgleda onako kako je predstavljeno prilikom rezervacije. Važan nam je osmijeh recepcionera i dobra kafa. Važno nam je da taksi stigne na vrijeme i da se osjećamo sigurno dok šetamo gradom. U jednom od svojih ranijih tekstova napisao sam da destinaciju treba posmatrati kao vlastiti dom, a turista kao gosta koji nam dolazi u kuću. Kada nam dolaze prijatelji ili rodbina, ne pokazujemo im namještaj. Trudimo se da se osjećaju prijatno, dobrodošlo i opušteno. Isto bi trebalo da važi i za destinacije. Turista želi osjetiti atmosferu mjesta, upoznati ljude, probati lokalnu hranu, prošetati ulicama i makar na nekoliko dana postati dio lokalne svakodnevice. Personalizovan pristup gostu je turistički proizvod Turističko iskustvo počinje mnogo prije nego što turista lično dođe. Mi ne znamo kada se neko uhvatio u razmišljanju – idem tamo! Kada smo ga tačno pozvali, ko ga je pozvao i koliko puta smo pozivali do prelomnog trenutka. Zbog toga, poziv prema turistima počinje načinom na koji su nam uređene ulice u gradovima, počinje čistoćom šetališta, cvijećem, sigurnošću koju mu obećavamo. Počinje načinom kako odlaženo otpad, počinje načinom i odnosom prema prirodi. Počinje kulturom ophođenja. Uslugom i ponudom koju je istražio. Kada dođe, gost veoma brzo osjeti da li je negdje dobrodošao. Osjeti konobara, recepcionera, taksistu, trgovca, vodiča, baku na pijaci, radnika u mjenjačnici i slučajnog prolaznika kojeg je zamolio za informaciju. Reputacija destinacije se gradi upravo u tim susretima. Zbog toga vjerujem da budućnost turizma neće pripadati destinacijama koje imaju najviše atrakcija, već onima koje budu najbolje razumjele ljude. Onima koji nauče upravljati osjećanjima gostiju. Onima koji budu radili na emociji. I baš zbog toga, personalizovan pristup gostu se nikako ne treba gledati kao dodatna vrijednost turističkog proizvoda, jer on sam po sebi jeste turistički proizvod.
Destinacija kao dom
Zamislimo turističku destinaciju kao vlastiti dom, a turistu kao gosta koji nam u tu kuću donosi darove: svoj novac, vrijeme, povjerenje i preporuku drugima. Često smo skloni banalizovati riječ “turista”, smatrajući da je to neko ko usput dolazi da “prespava” i “nešto obiđe”. Međutim, moderni putnik traži mnogo više od pukog obilaska i želi znati gdje spavamo, šta jedemo, gdje izlazimo, kakva su nam dvorišta, ulice i obale rijeka. Želi probati našu hranu, prošetati našim stazama i upoznati naše ljude. Ukratko, želi postati dio naše svakodnevice na nekoliko dana i spreman je da to pošteno plati. Čak i prema slobodnoj procjeni, prosječan turista u našoj destinaciji dnevno ostavi 100 eura. Taj iznos se vrlo brzo i lako rasporedi kroz lokalnu ekonomiju, od noćenja s doručkom, preko jutarnje kafe i ručka u restoranu, pa sve do taksija ili rentanja auta, natočenog goriva, kupljenih suvenira, domaćih proizvoda i sl. A kako se ponašamo kada očekujemo goste u vlastitoj kući? Ne ostavljamo prljave čarape nasred sobe, ne gomilamo kese smeća iza vrata i sigurno ne bacamo stari dušek u dvorište. Pospremimo, provjetrimo, obrišemo prašinu, a nerijetko kupimo i cvijeće za sto. Tim činom pokazujemo poštovanje i prema sebi i prema onome ko nam dolazi. Zašto bi onda bilo drugačije sa našom destinacijom? Zašto nam je prihvatljivo da su kontejneri prepuni, da se plastika i smeće talože kraj rijeka i jezera, tik uz puteve kojima prolaze turisti, ali i naša djeca svaki dan? Ako brižno čuvamo svoj dnevni boravak, zašto nam obala rijeke služi kao deponija? Ako bismo sklonili stvari po kući da ih gost ne preskače, kako onda možemo mirne savjesti ostaviti smeće na obalu i naivno očekivati da to niko neće primijetiti? Statistike i globalni trendovi ne praštaju nemar. Prema podacima relevantnih turističkih platformi i organizacija, više od 70% današnjih putnika pri odabiru destinacije direktno uzima u obzir ekološku osviještenost i čistoću. Loša recenzija zbog divlje deponije na putu do vidikovca, ili fotografija smeća na društvenim mrežama, u trenu briše desetine dobrih ocjena. Turista koji se spotakne o naš nemar, rijetko se vraća. Da bismo ovo promijenili, moramo shvatiti da turizam nije posao samo turističkih radnika, komunalnog preduzeća ili lokalnih ugostitelja, on je odraz cijelog društva. Promjena zahtijeva konkretne korake, od prestanka posmatranja javnog dobra kao nečega “tuđeg”, i shvatanja da su obale rijeka, šume i ulice naše dvorište, preko nadležnih službi koje moraju osigurati adekvatnu infrastrukturu, jer je neophodna, i često je upravo ona problem koji nadograđuje nesavjesnost pojedinca, do nulte tolerancije prema onima koji uništavaju, bilo kroz građanske inicijative upozoravanja ili strožu primjenu zakonskih kazni. Destinacija je ogledalo naše kulture življenja. Onoliko koliko je nama stalo do mjesta u kojem živimo, toliko će sutra biti važno i našem gostu. Čistoća, red i briga o okolini moraju biti minimum našeg ličnog i kolektivnog samopoštovanja.