Istraživao sam istoriju glampinga, gdje, ko, kada, zašto i došao do nekih podataka koje želim podijeliti sa vama. Dakle, sam Glamping je nastao od spajanja dvije riječi, „glamorous“ i „camping“ došavši do naziva glamping, riječi koja je za mnoge nova, ali ono što kroz nju dolazi nije nikakva novost.
Sama riječ pojavila se u Ujedinjenom Kraljevstvu 2005. godine, masovnije e usvaja tek iza 2010. godine, a u Oxfordski rječnik engleskog jezika ušla je 2016. godine.
Radi se o konceptu koji pripada avanturističkom turizmu i koji nudi balans između avanture i komfora. Umjesto klasičnih šatora i klasičnog kampovanja, turisti biraju luksuznije šatore, kupole, drvene kućice ili mobilne kućice, opremljene poput hotela sa udobnim krevetima, klima uređajima, internetom, toaletima, a često i dodatnim sadržajima poput bazena, wellnessa, restorana i slično, zavisno od koncepta.
Kažu da današnji interes za glamping vodi porijeklo još od luksuznih safari kampova u Africi i na Tajlandu, a možete naći i legende koje kažu da su glamping na svoj način radili još u 16. vijeku, pa kao primjer postoji priča o škotskom grofu od Atholla, kad je na visoravnima za kralja Džejmsa V i njegovu majku podigao šatore ispunjene svime što je krasilo njegovu palatu, samo što je to bilo usred divljine. Ili još veći primjer je Polje zlatne tkanine iz 1520. godine, kad su Fransoa I i Henri VIII podigli skoro 2.800 šatora i raskošnih paviljona, a fontane tekle vinom umjesto vodom. Tako da se eto, koncept glampinga na svojstven način primjenjivao i tada, samo smo danas, kroz industriju turizma, to uobličili i nazvali konkretnim imenom.
Možda je zanimljivo spomenuti, da je možda i najveća kupola u ovome dijelu Evrope, a neka me neko ispravi ako sam slučajno napravio previd, Hala 3 Beogradskog sajma.
Glamping pokret ima i svoj nezvanični slogan: „Think outside the tent“. I stvarno, ko bi rekao da danas ima preko 16 vrsta glampinga, odnosno varijacija glamping objekata – od tepeeja, koliba, kućica na drvetu, kupola, do prikolica, vagona i sl. Objekti mogu biti „razbacani“ na nekoj lokaciji ili bliže jedan drugom, kao svojevrsna zajednica.
Kod nas je, u prvoj pravoj glamping oazi u Bosni i Hercegovini, u Dračevu kod Trebinja, izbor pao baš na kupole i na „community“ opciju. Radi se o 22 kupole od po 28 m², sa dodatnim sadržajima kao što je bazen, wellness objekat, teretana na otvorenom, zajednički kamin, zip line, paintball, prostor za proslave i još mnogo toga.
Svaka kućica će imati QR kod za narudžbu hrane, od obroka do lunch paketa, pa ko voli, može i iz kreveta naručiti. Sve je osmišljeno za one koji žele autentično iskustvo prirode, ali opet, ne žele da se odreknu određenog komfora.
Hrvatska i Slovenija su, što je i bilo za očekivati, prve ušle u investicije u ovakakv vid smještaja, i tamo danas možete naći različite varijacije glampinga. Da se, kad je Glamping oaza Dračevo u pitanju, zaista radi o prvoj takvoj zajednici u Bosni i hercegovini govori i činjenica da se na ključnim sajtovima koji promovišu i nude samo i isključivo glamping kao opciju za boravak, za sada ne nudi ni jedna opcija, dok na drugim, klasičnim sajtovima za pretragu smještaja možemo naći sporadične slučajeve gdje se nude objekat – dva.
Praksa pokazuje da su turisti iz Zapadne Evrope, sto se tiče našeg kontinenta, glavni „putnici“ i nema sumnje da ce ovakav vid smještaja njima biti najinteresantniji, pogotovo jer se radi o kapacitetu koji može primiti više gostiju istovremeno nudeći im mnogo sadržaja na samoj lokaciji. Sve u svemu jedna odlicna ideja, kreirana za specifičnu vrstu gostiju kad pogledate na prvu, ali onda shvatite da nema te osobe koja ce reći da ne voli prirodu i prirodni ambijent, ali može biti da nije sklona kampovanju, e ovo je za te osobe, koje su u potrazi za autentičnim iskustvom bez odricanja komfora, tako da dolazimo do šireg spektra korisnika, iako gotovo sa sigurnošću mogu reći da ce glavni gosti biti strani turisti.
Važan faktor u svemu tome je i lokacija samog naselja koja je zajednička tačka Hercegovine, kroz selo koje pripada Trebinju, a opet svega par kilometara od Vjetrenice, najveće i najljepše pećine Bosne i Hercegovine i Zavale, najljepšeg pravoslavnog manastira kod nas i to sve na svega pola sata od jadranske obale.
Slični blogovi
Buđenje ranog turizma
Proljeće je godišnje doba koje unosi novu energiju u ljude, u prirodu, pa i u ideju putovanja. Dani postaju duži, sunce toplije, a boje livada i drveća življe. Sve oko nas procvjeta, pa nije ni čudo što upravo sada počinjemo razmišljati o izletima, šetnjama, biciklima, planinarskim stazama i malim vikend putovanjima. Nakon zimskog mirovanja, slobodno vrijeme ponovo dobija smisao u pokretu i boravku na otvorenom. “ Putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu”. Seneka Manjača/Milena Erceg Visoravan Morine/Miljan Rogan U ovom periodu, domaći turizam počinje da cvjeta zajedno sa vegetacijom. Skijališta polako utihnu, ali se zato bude planinarske, biciklističke i pješačke staze, obale rijeka i jezera, izvori i parkovi prirode, sve od Orjena pa do Une. Kampovi i izletišta širom zemlje postaju središta aktivnosti i uživanja u prirodi, najavljujući sezonu koja slijedi. Park prirode Orjen/Herz Adventures Polje lavande u Ljubinju/Radovan Dangubić Ono što domaći turizam čini posebnim jeste njegova autentičnost. Domaći putnici nemaju šta čekati “glavnu sezonu”, naprotiv, oni su prvi vijesnici turizma, baš kao što su visibabe vijesnici proljeća. Upravo ova dešavanja i aktivnosti po našim ruralnim područjima, jezerima i planinama stvaraju temelje razvoja turističkih proizvoda u manjim zajednicama, iako to sporo ide, iako još nismo svjesni te činjenice ili prosto zanemarujemo koliko blago imamo na dohvat ruke. Da li je za nekoga iz Trebinja zaista daleko otići do jezera Alagovac u Nevesinju? Ili za Banjalučane obići izvore Plive? Ove mini avanture ne zahtijevaju ništa osim volje i malo vremena. Ipak, s rastom interesovanja dolazi i odgovornost. Ako volimo prirodu, pokažimo to djelima. Hajde da destinacije ostavljamo čistim, da za sobom ne ostavljamo plastiku, papir ni opuške. Hajde da stvaramo naviku poštovanja prema prostoru koji nas hrani i smiruje. Kome zapravo ostavljamo smeće ako ne sebi? Svaki opušak bačen kroz prozor automobila, svako nepokupljeno smeće nakon izleta i neispražnjen kontejner govori o našem odnosu prema mjestu u kojem živimo. Zašto bi nekome dali priliku da nas cijeni po bačenom smeću pored puta? Možemo bolje od toga. Dovoljno je malo više savjesti i kolektivne odgovornosti. Možda djeluje kao ironija, ali dok se svijet ubrzano mijenja i nesigurnost raste, mi postajemo jedna od sigurnijih i ugodnijih destinacija. Gdje još možete za sat vremena stići iz centra grada do guste šume? Gdje možete zahvatiti rukom i popiti vodu s izvora, ili dremnuti na klupi bez straha? Držati privatne stvari na stolu dok pijete kafu? Da, možda nemamo savršen javni prevoz, možda taksista računa u eurima, ali ćete skoro svuda naići na iskren osmijeh i spremnost da vam pomognu da stignete na vrijeme i u pravom trenutku do bilo koje atrakcije ili lokacije. Upravo je ta toplina i osjećaj sigurnosti jedan od važnijih razloga i motiva koji godinama privlači goste i stvara vrijednost veću od očekivane. Bez obzira na narativ s kojim se evo i 35 godina kasnije borimo. Možda je vrijeme da i mi sami od sebe počnemo očekivati više i da cijenimo ono što imamo, njegujemo prirodu i s ponosom budemo turisti u vlastitoj zemlji.
Djeluj lokalno, misli globalno
U jednom hotelu u Budimpešti vidio sam nešto što me je baš onako ljudski i profesionalno oduševilo. Radi se o jednom posebnom kutku u sali za doručak, koji je sav u znaku lokalnih ukusa. Svi mi koji smo dugo u turizmu dobro znamo kako to ide u praksi i ne treba se zavaravati. Jasno je da lokalni proizvođači često ne mogu da isprate tempo velikih hotelskih lanaca. Nekad bi zapelo kod količine, nekad kod prevoza ili onih strogih papira i standarda koje diktiraju zakoni i korporacije, a ruku na srce, i cijena često diktira priču. Teško je očekivati da svaki komad hrane na švedskom stolu bude domaći jer operativna logika velikih sistema jednostavno traži nešto drugo. Međutim, izdvojiti jedan kutak, jasno ga obilježiti i dati mu na važnosti je već nešto sasvim drugo. Zamislite samo taj sto na kojem se nađu naši prelijepi, zreli sirevi , onaj pravi med ili suvo meso koje miriše na tradiciju i domaće ognjište. Kad gostu ponudite te male teglice domaćih džemova od šumskog voća ili kutiju sa pažljivo biranim čajevima od hercegovačkih ili planinskih trava, vi mu na taj način pričate priču o sebi. Tim potezom gostu, ali i cijeloj zajednici, jasno kažete da cijenite podneblje u kojem radite. To je ono što bi u startu, već prvog jutra kada gost ustane i pođe na doručak, napravilo razliku između pukog noćenja i istinskog doživljaja destinacije. Možda bi ovo mogla biti jedna dobra domaća zadaća i za naše hotelijere. Da pretvorimo priču i želje u konkretan koncept.
Višegrad. Između kamena i riječi.
Trenutno radim na dokumentu Strategije razvoja turizma opštine Višegrad. Kada se bavite strateškim planiranjem jedne destinacije, neminovno se suočavate sa brojkama, kapacitetima i infrastrukturom. Višegrad ima težinu. Višegrad je sve osim običan. Zato sam, prvi put nakon srednje škole, sa police uzeo knjigu “Na Drini ćuprija”. Ovaj put, moram priznati, ne površno i iz obaveze, ne kao učenik, već kao turistički radnik sa decenijskim iskustvom. I shvatio sam jednu stvar, Ivo Andrić je napisao najvažniji vodič za brendiranje ovog prostora koji ćemo ikada imati. U srednjoj školi, Andrić nam je bio obaveza, gdje, htjeli to priznati ili ne, stranice listaš sa otporom. To su rečenice čiju težinu nisam mogao da podnesem jer nisam imao dovoljno godina da razumijem šta znači “trajanje”. Tada je to bio zadatak. Danas, dok razmišljam o konceptu turističkog proizvoda Višegrada, tu istu knjigu čitam drugim očima. Očima nekoga ko razumije da destinacija mora biti i emocija. Fotografija: Marko Radić Višegradska ćuprija, remek-djelo Mehmed-paše Sokolovića, za nekoga u prolazu je samo fotogenična lokacija, za druge je dokaz kako pojedinac može ostaviti djelo koje nadživi politiku, granice i vrijeme. UNESCO priznanje, koje uskoro puni 20 godina je obaveza, status, a danas i marketinški alat. Zašto obaveza? Zato jer smo obavezni turistima pričati o susretima, stradanjima i nadi. Obavezni smo prenijeti emociju. Višegrad je sve, osim običan. Često zaboravljamo kolika je snaga činjenice da imamo nobelovca. Ta prestižna, nikad ponovljena na ovim prostorima, nagrada je potvrda da je priča sa Drine univerzalna, u kojoj Andrić dođe kao prevodilac naše složene istorije na jezik razumljiv svijetu. “Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nekom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.” Kada stranac dođe u Višegrad, on traži da osjeti univerzalnost malog prostora i velike priče. To je suština onoga što u turizmu zovemo “storytelling”. Andrić nam je ostavio “zlatni rudnik” priča, a na nama je da ih ispričamo na način koji današnji gost razumije. Dok šetam Višegradom, vidim slojeve koji su ponekad u konfliktu, a zapravo čine savršenu cjelinu ponude. S jedne strane, tu je skromna kuća Andrićevog djetinjstva i njegova učionica, kao autentični svjedoci formiranja jednog genija. Tu je i moćna zelena Drina. Fotografija: Marko Radić S druge strane, na ušću Rzava, stoji Andrićgrad. Vizija Emira Kusturice. Turizam danas traži sadržaj. Kritičari kažu da Andrićgrad komercijalizuje mit, ali posjetioci tu pronalaze doživljaj. Višegrad je sve osim običan. Višegrad vas neće maziti jednostavnom pričom. On nudi ćupriju kao autentičnost i Andrićgrad kao sadržaj. I upravo taj spoj starog i novog, tišine mosta i vreve grada, čini destinaciju živom. Dok pišem, sebi namećem i odgovaram na pitanja. A, šta je turizam i šta zapravo prodajemo? Turizam ne traži sterilnu ljepotu. Traži autentičnost. Traži dubinu. Emociju. Vraćajući se Andriću, shvatio sam da ni strategija razvoja turizma ne smije biti samo o krevetima i putevima. Mora biti o povratku razumijevanju. Naš zadatak je da gosta dovedemo na most, ne da bi napravio “selfie”, već da bi osjetio ono što je Andrić pisao u tišini ratnog Beograda, da je , kako kaže, “život neshvatljivo čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija.” To je vrijednost koju Višegrad ima. To je vrijednost koju moramo da ponudimo svijetu koje želimo da dovedemo. A vi, da li ste skoro posjetili Višegrad i da li ste osjetili “težinu” vremena o kojoj Andrić piše?